O životinjama i njihovim ljudima (eBook)

Mirjana Krizmanic (Autor)

eBook Download: EPUB

2018
174 Seiten
V.B.Z. d.o.o. (Verlag)
9789535201212 (ISBN)

Infos

Zajedništvo koje nas raduje i obogaćuje

 

Naša ugledna psihologinja Mirjana Krizmanić svoje je bogato profesionalno i životno iskustvo ovaj put pretočila u knjigu o životinjama i svim vrstama dobrobiti koje nam suživot s njima donosi.

Tako ćemo u knjizi O životinjama i njihovim ljudima otkriti koliko je druženje sa životinjama blagotvorno za naše emocionalno i fizičko zdravlje te kako djeluje na odnose u obitelji i društvu. Zanimljive informacije o terapijskim i rehabilitacijskim životinjama, psima vodičima, životinjama koje sudjeluju u različitim vrstama liječenja ljudi te pomažu u spašavanju tijekom poplava, požara ili ratnih stradanja, potaknut će nas da promijenimo uvriježene stavove o životinjama i prihvatimo ih kao odane doživotne suputnike i suradnike.

Ova knjiga nudi i odgovore na pitanja koja si najčešće postavljamo (ili bismo ih trebali postavljati) kad se odlučimo udomiti kućnog ljubimca: primjerice koju vrstu životinje odabrati, kako pripremiti djecu za dolazak kućnog ljubimca, kako podijeliti obaveze oko brige o kućnom ljubimcu, kako preboljeti gubitak kućnog ljubimca...

O životinjama i njihovim ljudima poučna je i zabavna knjiga koja će razveseliti mnoge ljubitelje životinja i vlasnike kućnih ljubimaca, ali i otkriti im nove činjenice o suživotu s njima.

 

Prije nego što uzmu nekog kućnog ljubimca, ljudi bi sami sebi najprije trebali objasniti zašto ga uopće žele, znaju li koliko životinja koju će uzeti treba njege i pažnje te promisliti o tome jesu li spremni žrtvovati, primjerice, putovanja ili izlaske u društvo jer im tijekom toga vremena nema tko pripaziti i nahraniti životinju ili je, ako je riječ o psu, izvesti u šetnju. Bilo bi dobro kad bi svaki budući vlasnik kućnog ljubimca pokušao samome sebi odgovoriti na pitanje je li uistinu spreman tom živom biću posvetiti dio svog vremena, pa čak možda odustati i od odlaska na godišnji odmor ako za to vrijeme ne može organizirati primjerenu skrb za svoju životinju.

Textauszug

1. poglavlje
Kako smo se uopće uspjeli zbližiti sa životinjama

Potrebno nam je neko novo, mudrije, možda i mističnije poimanje životinja. U svijetu koji je stariji od nas i potpuniji od našeg, one se kreću dovršene i cjelovite, obdarene produžecima svojih osjetila koje smo mi izgubili ili ih nikada nismo ni stekli, živeći u skladu s glasovima koje mi nikada nećemo čuti. One nisu naša braća i sestre, one nisu naše sluge, one su drugi narod uhvaćen zajedno s nama u mrežu života i vremena, zatvorene poput nas u blještavilo i muku zemlje.

Henry Beston (1888. – 1968.),
američki pisac, jedan od začetnika pokreta za očuvanje prirode

Životinje i naši davni preci stoljećima su se uzajamno napadali, jedni drugih bojali, jedni od drugih bježali i skrivali se, da bi s vremenom postali jedni drugima na različite načine nužni za život. Neovisno o tome vjerujemo li u teoriju evolucije ili su njezine postavke dio našeg znanja, svakome tko pokušava razmišljati o načinu života naših pradavnih predaka neizostavno pada na pamet da su oni zasigurno najprije ovisili o životinjama kao izvoru hrane. Vjerojatno su vrlo brzo otkrili i da se, kad su jednom pojeli sve što se od životinje moglo izjesti, mnogi dije­lovi tih bića mogu upotrebljavati i u druge svrhe. Tako su od kostiju počeli izrađivati neke prvobitne oblike alata, a od krzna odjeću koja ih je štitila od hladnoće. Pritom većina nas zaboravlja da je u te evolucijske procese bio uključen i početak čuvstvene povezanosti sa životinjama, koja danas od milijuna ljudi čini sretne prijatelje životinja ili, grublje rečeno, vlasnike kućnih ljubimaca.

U mnogim se raspravama o tome kako je došlo do zbližavanja ljudi i životinja najčešće tvrdi da je prva pripitomljena životinja bio pas, iako je zapravo bila riječ o pripitomljavanju vukova, od kojih su kasnije potekli svi psi. Pretpostavlja se da su se neki vukovi u potrazi za hranom približavali ljudima ne bi li pojeli nešto od odbačenih ostataka njihove hrane. Oni među njima koji su bili hrabriji, a blaže ćudi ili pitomije naravi, vjerojatno su se više približavali ljudskim staništima, kako bi u potrazi za hranom mogli prekapati po njihovu smeću. Možda je mladunčad ovih „umiljatijih“ životinja počela od ljudi i tražiti hranu, pa su neki od vukova počeli i živjeti blizu ljudi, stvarajući tako postupno novu zajednicu ljudi i životinja. Svi arheološki nalazi pokazuju da su vukovi bili prve životinje koje su se približile ljudima. Vučje kosti pronađene su u ljudskim obitavalištima prije 400 tisuća godina. Vjerojatno je to dio povijesti nastanka veze između ljudi i životinja, ali to svakako nije cijela priča. Sigurno su kontakti između ljudi i životinja stvarani i s drugim životinjama, a ne samo s vukovima. Negdje su to možda bile lisice, a negdje vjeverice, neka su se djeca možda igrala s leptirima ili bubamarama i na taj način zbližavala sa životinjama.

Naši su davni preci sanjali o zajednici sa životinjama koja bi ih učinila jačima i bržima. Sigurno su neki od njih tako poželjeli postati hrabri poput grabežljivaca ili brzi poput antilopa. Povezanost sa životinjama i želja za preuzimanjem nekih njihovih svojstava prisutna je i u mitovima mnogih naroda, pa je po svemu očito da ih već desetke tisuća godina upotrebljavamo kao svoju hranu, neke od njih i kao svoje branitelje na ovom ali, proglašavajući ih svetima, i na drugome svijetu. Znamo, naime, da su u mnogo bližoj povijesti životinje u pojedinim dijelovima svijeta bile proglašene i svetima (primjerice mačke u starom Egiptu, krave u Indiji, neke vrste majmuna, pa i zmije u drugim dijelovima svijeta). Naklonost, pa i ljubav prema životinjama zasigurno ima brojne i različite uzroke i početke.

Pas, kao prva pripitomljena životinja, štitio je naše pretke od neprijatelja i pomagao im u lovu, ali živeći s njima zadovoljavao je i neke njihove emocionalne potrebe. Iako su psi prema važećim teorijama o njihovu nastanku potekli od vukova, najčešće sivog vuka, no u različitim dijelovima svijeta i od drugih vrsta vukova, postoje i teorije koje smatraju da su ljudi i vukovi učeći jedni od drugih zajednički prošli kroz dio evolucije. Tako se, primjerice, smatra da su ljudi naučili obilježavati svoj teritorij promatrajući kako to čine vukovi, a poslije i psi. Lov u čoporu izrazito je vučja osobina, koju su, čini se, ljudi od njih i preuzeli. To su, doduše, mogli učiniti tek kad su i sami počeli međusobno surađivati i pregovarati u složenim situacijama. Kako su to i karakteristike čopora vukova i pasa, gotovo istodobni razvoj tih osobina govori u prilog postojanju barem dijela zajedničke ili paralelne evolucije tih vrsta.

Zanimljivo je da je istraživanje DNK pasa iz 2013. godine pokazalo da je postojala paralelna evolucija ljudi i pasa, što se vidi u genima koji upravljaju probavom i metabolizmom, neurološkim procesima i pojavom raka. Sve je to vjerojatno posljedica zajedničkih pritisaka prirodne selekcije. Prvi psi pojavili su se u vrijeme kad su ljudi još bili lovci i sakupljači hrane, a ne ratari, dakle negdje ­prije 27 000 do 40 000 godina. Na temelju arheoloških nalaza znamo da se pripitomljavanjem vukova mijenjala i ljudska narav, pa su i ljudi postajali pitomiji. Ljudi su se počeli udruživati kako bi zajednički lovili, jeli i dijelili plijen ali i dužnosti oko podizanja djece.

Kad živa bića počnu živjeti u velikim, složenim socijalnim grupama, tada se među njima razvijaju i neki novi oblici povezanosti. Tako kod vukova i pasa često postoji povezanost parova mužjaka koji zajedno love i dijele lovinu, a koja nije utvrđena kod drugih životinjskih vrsta. Osim ako uočimo sličnost između parova mladića i muškaraca koji i u današnjem svijetu kreću zajednički u „lov“ na žene ili neko alkoholno piće.

Neki autori smatraju da su u posljednjem ledenom dobu (12 500 godina prije Krista) neki od naših davnih preda­ka počeli surađivati s vukovima i čoporima pasa u ­zajedničkom praćenju krda jelena, konja i drugih papkara kojima su se hranili.

Tijekom arheoloških istraživanja u Izraelu 1978. godine pronađen je kostur starije žene koja je prije 12 000 godina bila pokopana sa štenetom u naručju. Očito je to malo pseto pružalo čovjeku utjehu ne samo u ovom nego, u skladu s njegovim vjerovanjem, i u zagrobnom životu. U Izraelu, Siriji i Turskoj pronađene su i 10 000 godina stare glinene skulpture mačaka, što upućuje na to da su mačke već u to vrijeme ljudima bile važne.

Danas je najrašireniji oblik emocionalne povezanosti između pripadnika različitih vrsta onaj između psa i čovjeka. Pojam prijateljstva postoji od pradavnih vremena, ali je veza između pripadnika različitih vrsta mogla prijateljstvu dati novo značenje za preživljavanje tih vrsta.

Dakako, čovjek nije jedino živo biće koje se udružuje s drugim životinjama, već su to i različite vrste parazita koji trajno žive na nekim govedima ili ptice koje ih čiste od nametnika. I mravi se udružuju s nekim bakterijama kojima se koriste kao svojim „robovima“, a one njima kao izvorom svoje hrane. Časopis New Scientist iz lipnja 2015. godine donosi članak o svojevrsnom udruživanju vukova i gelada (vrsta majmuna babuna), koji zajedno žive iako bi mladunčad gelada za vukove inače bila prava poslastica. Čini se da majmuni pomažu vukovima da dođu do sitnih glodavaca kojima se hrane, a vukovi ih svojom prisutnošću štite od drugih grabežljivaca. Očito se različite vrste životinja i dalje neočekivano udružuju, kad to ­pogoduje njihovu preživljavanju ili im jednostavno olakšava hvatanje plijena.

Većina ljudi pretpostavlja da su mačke pripitomili ili domesticirali stari Egipćani, ali to nije točno. Točno je da su Egipćani prvi pozvali mačke u svoje kuće, slikali ih, radili njihove kipove i mumificirali ih kao svoje kućne ljubimce. No stari su Egipćani od svih naroda u to doba bili najpovezaniji s velikim brojem životinja, među kojima su bili psi, mačke, goveda, krokodili, različite ptice, nilski konji, zmije i kukci balegari. Mnoge od tih životinja živjele su uz hramove i smatrale se reinkarnacijom različitih bogova i božica. Faraoni su osnovali i kraljevske zoološke vrtove u kojima su držali egzotične životinje, a imali su već i kućne ljubimce među kojima su dominirale mačke i psi.

Prije mnogo tisuća godina mačke su bile smatrane božicama. One to nikada nisu zaboravile.

Nepoznati autor

Francuski arheolozi otkrili su 2004. godine na Cipru čovjeka pokopanog prije 9500 godina u istom lijesu s mačkom. To pokazuje da su neki ljudi već u ranom neolitu u mački vidjeli više od lovca na miševe i štakore.

Genetsko istraživanje pokazalo je da mačke potječu od afričkih divljih mačaka. Mačke su danas diljem svijeta najpopularnija vrsta kućnih ljubimaca. U usporedbi sa psima, mačke tijekom pripitomljavanja i nisu doživjele neke velike promjene. Pitome vrste mačaka ne razlikuju se jako od divljih mačaka i još su uvijek u stanju same preživjeti u prirodi. Neki prirodni oblici ponašanja divljih mačaka bili su od koristi u njihovu pripitomljavanju. Među tim oblicima ponašanja su njihova socijalna priroda, očit govor tijela kojim pokazuju neka svoja stanja, sklonost igri i relativno visoka inteligencija.

Proces pripitomljavanja mačaka pokušava se protumačiti uz pomoć dviju glavnih pretpostavki. Prema jednoj od njih, ljudi su mačke pripitomili procesom namjerne selekcije, birajući za daljnje razmnožavanje one koje su bolje lovile...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 12.12.2018
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Sachbuch/Ratgeber ► Natur / Technik ► Tiere / Tierhaltung
• Themenwelt: Naturwissenschaften
• ISBN-13: 9789535201212 / 9789535201212