Svi smo mi azilanti (eBook)

Jasna Grubjesic (Autor)

eBook Download: EPUB

2018
215 Seiten
V.B.Z. d.o.o. (Verlag)
9789535201182 (ISBN)

Infos

»Kao i svaki dobar roman, ovo je roman o poimanju života, a vrijednosti do kojih je autorici stalo nisu osobito cijenjene u svijetu koji nas okružuje: njezine su vrijednosti solidarnost, altruizam, prijateljstvo, hrabrost i otvorenost, a ne stvari kojima se danas mjeri bogatstvo. Stoga je dobro da ovaj roman čitaju djeca, i samo zato ovo je dječji roman. Po svemu drugome namijenjen je odraslim čitateljima, između ostalog i zato da bi drukčije odgajali svoju djecu.«

IVICA ĐIKIĆ, novinar i pisac

 

»Svatko tko je ikada volio zna da ljubav nema jedno ime, da smo rođeni da volimo: svog partnera, roditelje, djecu, prijatelje, sva živa bića, bila ona ljudska ili ne-ljudska, imala kožu, dlaku ili perje. Zato svaka knjiga koja potiče suživot, toleranciju, poštovanje i ljubav prema svim živim bićima, poput ove, i više je nego potrebna u vremenu u kojem živimo. Pročitajte, poklonite, proširite poruku i volite.«

ALEKSANDRA HAMPAMER, aktivistica za prava životinja i spisateljica

 

»Odavno nisam sreo ovakvu knjigu, ovako kvalitetan otisak ljudskog srca na papiru.«

BORIVOJE ADAŠEVIĆ, pisac

Textauszug

DAŠA
Nikada ne gubiti nadu

Izvađeni iz plastične vrećice, na travi su ležali goluždravci. Tek rođeni. I jedva živi. Šetačica ih je umotala u majicu i potom trčeći jurnula natrag prema kući. Jedva smo je sustizale.

Pripovijest o tome zašto u životu ne treba gubiti nadu te kako je k nama stigla čupava ljubiteljica loptica Daša, nije uvijek iste duljine. Jednom je dulja, drugi put kraća. Kad sam dobro raspoložena kitim je detaljima, a za južine je, nervozna, nemilice skraćujem, osobito ako mi se u priču svojim upadicama počne petljati Crna. Koja je bila sa mnom i Šetačicom kad smo pronašli Dašu, prvog azilanta drvene seoske kuće u koju smo se sa Šetačicom tek bili uselili.

Neke činjenice ipak nikad ne preskočim.

Toga dana, kada smo nas tri krenule u šetnju, ništa nije upućivalo na moguća uzbuđenja. Jutro je bilo proljetno, sivkasto, bezmirisno i jako vlažno. Šetačica je šutjela, očito joj je nedostajalo nebo. Znala sam to jer nije odmah iz džepa izvadila kutijicu s kojom je za sunčanih, oblačnih, pa čak i kišnih a osobito za snježnih dana, zastajala pred svakim grmom, drvetom, pred svakom grančicom, otiscima u blatu, u snijegu... Pogledavajući pritom svaki čas u rijeku uz koju smo svakodnevno šetale.

Išla je toga dana polako, s noge na nogu, s rukama u džepovima, a mi smo trčkarale, malo pred njom, malo za njom. Onda je, tek što smo se počele spuštati cestom prema mostu nad dobrom rijekom, odjednom zastala. Ukočila se. Kao da je ugledala medvjedicu koja se nekoliko dana prije, kako je pričalo selo, prošetala baš tom cestom s tri medvjedića.

Znala sam da nije ugledala medvjedicu. Odavno bismo je Crna i ja nanjušile. Doduše, nešto jesmo čule obje čim smo se počele spuštati prema rijeci. Jedva čujan zvuk. Usrdno smo se molile da ga ne čuje ona. Uzalud, čula ga je.

Zastala je, dakle, Šetačica i pogledala u smjeru zvukova. Cviljenje, mijaukanje, nešto takvo. Opet mačići, rekla je. Nakon tih riječi uslijedile su psovke. Šetačica psuje puno i s voljom. Osobito otkad je pročitala negdje kako je to zdravo.

Psujući, nastavila je hodati korak-dva-tri-četiri i onda je, baš kad smo se ponadale da će se sve dobro završiti, opet zastala. Uplašila se grmlja i visoke, teško prohodne trave. Tamo je uz bazgu koja je upravo cvala bilo svega i svačega. Čak se ni ja ne bih usudila gurnuti nos unutra.

Ali Šetačica nije mogla zanemariti zvuk iz gustiša. Dalje joj nije dala opsjednutost spašavanjem svega što se miče, što hoda, leti, puzi, skače, gmiže... svega u čemu treperi makar još mrvica života. Stoga je i dalje stajala i zurila u visoku travu uz rub ceste koja ju je nadvisivala bar za glavu. I baš kad smo se ponadale kako ćemo zahvaljujući njezinoj neodlučnosti biti pošteđene novih pridošlica u naš ne baš prostran dom, naišao je visoki mladić na biciklu i bez imalo straha zakoračio u travurinu. Nakon kraće potrage, vratio se s vrećicom u ruci.

Nisu mace, rekao je smješkajući se.

Pružio je bijelu zavezanu vrećicu i čekao da je Šetačica otvori. Kad joj je to nakon prilično petljanja uspjelo, Šetačica je počela plakati. Jako plakati. A onda opet jako psovati. O da, voli ona i puno plakati i puno psovati.

Crna i ja prišle smo bliže. Ne! – zaurlala je, ali uzalud. Naša znatiželja bila je jača. Odmah sam shvatila o čemu se radi. Osjetila sam poznat, slatkasti miris štenadi.

Izvađeni iz plastične vrećice, na travi su ležali goluždravci. Tek rođeni. I jedva živi. Šetačica ih je umotala u majicu i potom trčeći jurnula natrag prema kući. Jedva smo je sustizale.

Što se moralo zbiti da maleni završe u plastičnoj vrećici? U kakvom su stanju? To nismo mogle znati. Raspolagale smo samo pretpostavkama. Ja nešto čvršćim jer sam imala iskustvo jednog porođaja.

Maleni iz bijele vrećice bili su jako loše. Očito nisu ni kušali majčino mlijeko, a kamoli osjetili njezin topao jezik na svojim trbuščićima. Odmah po porođaju moralo se dogoditi nešto veoma neugodno.

A što to, saznali smo puno kasnije, slučajno, dok smo ja i već odrasla Daša zajedno istrčavale krugove po vrtu. Obje to jako volimo, za razliku od ostatka ekipe.

Ženski glas s druge strane naše živice tugaljivo je rekao: „Vidiš da je ipak bio jedan Lesi.“ A drugi glas, zbunjen, muški, odgovorio je: „Kako smo mogli znati?“

„Mogli smo, mogli... da si samo bio strpljiviji. I milosrdniji“, rekao je ženski glas.

„Ali, doista nijedan nije bio nalik na Lesija“, nastavio je muškarac. „A što se tiče milosrđa, nisam mogao znati da će ih ona babetina samo baciti u grmlje da se dugo muče. Kad je rekla da će stvar srediti, mislio sam da će ih potopiti u vodi.“

„Misliš podaviti?“ upitala je žena. Muškarac nije ništa odgovorio. Zašutjeli su pa produžili bez riječi.

Onda je krenula Daša sa svojim pitanjima. Što to znači podaviti? pitala me u trku, uporno me nastojeći preteći.

Baciti u rijeku, objasnila sam.

U rijeci je lijepo, zadovoljno je zaključila Daša, prisjetivši se naših ljetnih jurnjava kroz plićak. Pokušala sam joj protumačiti kako nije isto kupati se u rijeci i biti bačen u nju, ali ona to ni taj put, a ni poslije nije uspijevala shvatiti. Crna misli da nije htjela. A ja mislim da ona nije htjela a ni uspijevala shvatiti, zbog vrećice u kojoj nije imala dovoljno zraka. O njoj joj je samo jednom pričala Šetačica. Daša je tada pobjegla i dugo se nije vratila kući.

U ovom dijelu moje priče slušatelji – ja, naime, imam mnogo pasjih slušatelja – obično počnu negodovati. Zahtijevaju nešto konkretnije. Ne zanima ih što sam ja rekla Daši, a što Daša meni.

Ali, što se onda zbilo, onda kada ste se s rijeke vratili kući? pitaju.

A što bi se zbilo? Uvijek ista priča. Hranjenje, hranjenje, hranjenje.

Čime? čude se.

Mlijekom za štence, objašnjavam uvijek ispočetka. Iako mi godi interes za moju priču, na tim se detaljima ne zadržavam dugo. Naprosto zato jer me ljuti ono što se tada događalo. Podsjeti me na to kako se po dolasku Daše i njezinih (a i po dolasku drugih ostavljenih pa spašenih) stvari nisu odvijale kao inače. Sate i sate provodila bi Šetačica na podu, držeći u krilu štence ili mačiće, hraneći ih posebnim mlijekom na flašicu za ljudske bebe, mazeći ih, masirajući im trbuščiće. Radi probave, objašnjava. Znam ja da je i nešto drugo u pitanju. Čista uživancija!

A ne znam točno što mi više smeta. To što Šetačica pred mojim očima uživa obavljajući posao koji sam ja kao majka jako voljela – posao masiranja trbuščića (a to sam imala priliku činiti samo nakon jednoga, jedinog porođaja!), ili to što ona i ja šećemo sve manje (uvijek mora nahraniti neka gladna usta!) ili možda zato što ja najviše volim ruku Šetačice na svom trbuhu.

Kad sam prvi put izrekla da je uz Dašu preživjelo još dvoje štenaca ugledala sam užas u očima slušatelja. Odonda glatko lažem. Svi su preživjeli, kažem. Tako je lakše i njima i meni. Potom napomenem da je Daša ostala kod nas, a da su svi ostali udomljeni.

Mnogi ne znaju što je to udomljavanje pa onda uslijedi priča o tome. To je kad pas bez doma dobije dom. Ostavljeni pas, ničiji pas, izgubljeni pas, mali pas, veliki pas, pas s knjižicom, pas bez knjižice...

O udomljavanju se, kad sam ja tek počela kratiti vrije­me pričom, među seoskim pasjim svijetom znalo jako malo. Možda ni ja ne bih znala više da Šetačica nije u tome imala veliko iskustvo. No, kad ona udomljava to je cijela zavrzlama. Šetačica naprosto gnjavi ljude.

Veliko čuđenje izazvalo je moje prvo objašnjenje o udomljavanju i proširilo se selom istom brzinom kao i priča o Daši. Upravo zato je sa svakim danom sve više rastao broj slušatelja s druge strane naše živice. Kojima već neko vrijeme dodatno pojašnjavam i to kako sada udomitelj mora potpisati ugovor o udomljavanju. Stvari nisu jednostavne kao nekad. Srećom po udomljene, kaže Šetačica. Svi se tome jako čude.

Na upit zašto je Šetačica zadržala baš Dašu, najprije odgovorim da je ona, kao i ja, čistokrvni pastirski pas.

Zatim pogledam u Crnu. Znam što će uslijediti. Odmah počne negodovati – a gdje to onda ona, Crna, spada, što uopće radi među čistokrvnima... Onda tek pojasnim slušateljima, koji i sami u međuvremenu počnu prigovarati, kako to nije pravi razlog što je Šetačica zadržala baš Dašu.

Naime, tada, dok je Daša još bila štene, kada je i dobila ime – nismo mogli znati da je škotski ovčar. Šetačica ju je zadržala jer je bila jako plaha.

Ne bi se tako osjetljiva uspjela prilagoditi na novu sredinu, rekla je. Drugi misle da je ta tvrdnja pretjerana, ali ja znam da nije. Vrećica je učinila svoje, točnije učinio je to nedostatak kisika. I dan-danas ponekad, kad se vrijeme mijenja ili kada je Šetačica češlja, Daša zareži na Šetačicu iako joj je prvi sigurni ležaj u životu bio njezin dlan. U koji sam ja svojevremeno ljubomorno zurila, priželjkujući da su i mene ubacili u vrećicu pa u grm tako da se mogu zadovoljno protezati na dlanu Šetačice dok mi niz bradu curi mlijeko iz bočice s prevelikim otvorom na dudi.

Šetačica joj svaki put oprosti režanje. Malo sudbina, malo narav, kaže, i pogladi je po leđima. Ne smije joj tada dotaknuti glavu, još manje dugi nos. Uvijek se iznova čudim tome. Ja joj režanje...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 12.12.2018
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Sachbuch/Ratgeber ► Natur / Technik ► Tiere / Tierhaltung
• Themenwelt: Naturwissenschaften
• ISBN-13: 9789535201182 / 9789535201182