Jelgava ’94. (eBook)

Jānis Joņevs (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
296 Seiten
V.B.Z. d.o.o. (Verlag)
978-953-52-0004-8 (ISBN)

Infos

'Silno sam želio postati pametan, bogat i slavan. To je bilo jedno te isto - ako je netko pametan, onda on pridonosi sveopćem dobru, za što ga svijet bespogovorno nagradi novcem, slavom i srećom. Vrlo vjerojatno i lijepim curama...'

Hvaljen i nagrađivan roman Jelgava '94 književni je prvijenac mladog latvijskog pisca Jānis Joņevsa (1980.), objavljen 2013. godine, koji je vrlo brzo stekao kultni status kod tamošnjeg čitateljstva.
Riječ je o prvom latvijskom romanu koji na realističan i uvjerljiv način, nerijetko prožet autorovim vrlo istančanim smislom za humor, prikazuje odrastanje u Latviji neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Radnja romana započinje 1994. godine u latvijskom gradu Jelgavi te tijekom nekoliko godina prati sazrijevanje pripovjedača i lokalnih tinejdžera koji su se 'navukli' na heavy metal glazbu te na taj način iskazuju svoj mladenački bunt. Prkoseći svijetu oko sebe i 'uniformiranom' društvu koje ih okružuje, oni uporno odbijaju biti kao ostali, 'oni na drugoj strani'. No jesu li taj prkos i bunt samo prolazni mladenački hir ili je riječ o stanju duha koje pojedinca prati cijeloga života?

Kroz intimnu ispovijest mladca koji sa svojim prijateljima dijeli isti glazbeni ukus i pripadnost istoj supkulturi, Joņevs nam u svom romanu nudi i vješt, detaljan prikaz - katkad čak i dokumentaristički - društvenih i ekonomskih prilika u malenoj, tek osamostaljenoj baltičkoj državi.

Textauszug

7.

Prijatelji su mi bili novi, kao uostalom i interesi, no neke navike ostale su iste. Još uvijek sam čitao knjige. Shvatio sam ipak da mi „Ivanhoe“ više ne odgovara. To vrijeme je prošlo. Sada sam morao čitati nešto čudnije. Recimo Camusova „Stranca“ ili „Kugu“. O tome sam mogao razgovarati s Milēdijiom, kada bi nam se posrećilo da smo sami na pauzi. Eva mi je dala Salingerova „Lovca u žitu“. Tada me je najviše očarala činjenica što je tu knjigu čitao Mark Chapman dok je čekao Johna Lennona kako bi ga ubio. Još uvijek mi se sviđao Lennon, bilo je legalno – sviđao se i Kurtu. No to mi nije smetalo da se divim tom ubojstvu, dogodilo se točno u godini mog rođenja, pa se Salingerova knjiga u sve to dobro uklapala. Sadržaj knjige bio je dosta zanimljiv. Snatreći, Salinger želi razgovarati s Maughamom i Hardyjem. Bih li ja želio porazgovarati sa Salingerom? Pa da, valjda. Što bih ga pitao? Ne znam. Htio bih da on sluša mene.

Kako je već bila primijetila pažljiva djevojka, sviđala mi se i latvijska književnost. U to vrijeme gutao sam Andrisa Puriņša[9]. On je također pisao o uobičajenim stvarima. Njegovi su junaci katkad postajali Azteci i izvanzemaljci, no općenito, bili su obični cugeri i pankeri. Srednjoškolci koji su sanjali, patili, pili i mnogo slušali glazbu. Ni njima se nije sviđala škola.

No netko je morao reći tu stvar, onu o kojoj govori Kafka: „Postoji točka nakon koje put natrag nije više moguć. Tu je točku potrebno dostići.“ Gdje je ta točka? Mi još nismo bili uistinu slobodni, toliko smo bili blizu padanja unatrag. Koji je to korak što ga moramo napraviti kako bismo se uistinu bili oslobodili?

Kafku u to vrijeme nismo čitali. Jedna druga knjiga nudila je alternativne savjete. Bila je dosta popularna – Radek John, „Memento“. Didaktična knjiga češkog spisatelja o razornoj naravi droge. Meni i mnogim drugim čitačima šmokljanima postala je biblija koja je uzdizala čudesne snage droge. Da, Mihaelova je djevojka umrla, kao i njegovi prijatelji, a on je poludio, no to je život. To je bilo ono za čim smo žudjeli – ne biti tek šarafić. Znači, ako sam htio živjeti, trebala mi je droga.

Gdje se mogla naći? U novinama je pisalo da je droga bila svugdje oko nas, dostupnija nego ikada. No gdje se onda skriva? Eva je govorila da ima jednog frenda koji može nabaviti travu. Gača je s olovkom demonstrirao kako ispravno duvati, ali nije znao gdje nabaviti kemiju. U crnoj kronici objavili su da su učenicima konfiscirali tablete te da su policiji navodno izjavili kako su ih našli na cesti. Nisam skidao pogled s ceste, ali ništa.

Oni koji su se motali oko Strane škole i pljugali blizu košarkaškog koša, ispričali su da nam je sve najbolje ostavila sovjetska vojska. U napuštenim vojnim bazama, u skloništima s ljekarskim ormarićima i torbama s gas-maskama mogu se naći tablete naziva „FOF“, predviđene kao antidot za slučaj trovanja. Neka je cura popila jednu uz kavu. Ostatak dana imala je pratnju: prvo je bila dugačka, savitljiva i komadićasta cijev, a drugo – nešto okruglo i dlakavo. Ingusiņš iz Strane škole gutao ih je na žlice. Došavši kući, uzeo je čekić i stavio ga na telefon.

– Neka se puni.

Parafīns je pola fofice usitnio na stolu upaljačem pa to ušmrkao. Uskoro je iz obje nosnice štrcnula krv i Parafīnsu se učinilo da će umrijeti. Kako lijepo.

Ipak, ja nisam naišao ni na jednu foficu. Cijelo vrijeme bile su negdje, ali izvan našeg dosega.

Parafīns je poznavao i lakše dostupna sredstva. Jednom je ušao u odjel za kućne potrepštine i započeo razgovor s prodavačicom:

– Molim vas pet ljepila „Moments“!

– Zašto toliko?

– Danas mi je rođendan!

Čak se iz banana može dobiti strahovita ugoda. Kada bih samo znao kako, probao bih i banane. Ljepilo previše smrdi, može zaboljeti glava.

Jednom smo sjedili na asfaltu pokraj Strane škole. Pričao sam o drogi. Imao sam dosta nesustavno, no široko znanje.

– Ponekad sam uspio vidjeti ogroman, pulsirajući cvijet. On pulsira...

– Gdje?

– Tamo u sobi na podu... Zauzme pola sobe.

Slani je žvakao slamku i korigirao me.

– Nemoj me nasmijavati. Od tableta, ako ti se posreći, ukoči se cijelo tijelo.

– I kurac se ukoči?

– Tebi sigurno ne.

U asfaltu su svjetlucali maleni komadići kvarca. Zamislio sam kako bi oni izgledali pod utjecajem droge. Pretvorili bi se u sitne planete. Na planetima bi živjele vile.

Prišao nam je Cigo. Tijelo mi se ukočilo od užasa. Prirodno je bojati se Cigana. Pozdravio se s Masnim i sjeo između nas u klasičnom gopničkom[10] čučnju, nešto je tiho govorio. Masni je potom rukom pokazao na mene. Cigo je ustao i, mašući, pozvao me na stranu.

Stvarno se bojim Cigana kao što se bojim pasa.

Ustao sam i stao sa strane. U glavi mi je zavijala sirena. Cigo se odmaknuo još nekoliko koraka dalje, ja sam ga slijedio. Pružio mi je ruku. Stisak ruke bio je slabašan, samo mi je lagano uhvatio dlan pa ga otpustio.

– Trebaš plastelin?

Pitao me i čvrsto gledao pokraj mene. Meni se, naravno, plastelin sviđa, ranije sam od njega radio različite životinje, naročito sam volio nilske konje. No zašto bi mi baš sada trebao plastelin?

– Mogu te naučit da ga razbiješ. Znam gdje se može kupit „Belamor“[11].

Ovaj sam razgovor razumio sve manje. Odgovorio sam:

– Idealno! Sve u redu.

Njegov mi se pogled približio, no još je uvijek klizio pokraj mene.

– Kolko trebaš?

Još uvijek nisam znao što reći, zato sam odgovorio:

– Bit će dobro.

Cigo se brzo osvrnuo okolo. Ja isto. Momci su još uvijek sjedili na asfaltu i nisu nas gledali. Igrali su „macolu“ za foficu. To je išlo ovako – žrtvi se na glavu stavi ruka, drugom rukom povuče se srednji prst i udara. Slani je to znao baš gadno, čista sreća što nisam morao sudjelovati.

– Budi tu za dva dana. U jedanaest, kad nema nikoga. Četiri latsa.

Obojica smo se pridružili ostalima. Nitko ništa nije pitao, nastavljali su se uobičajeni ugodni razgovori. No shvatio sam da sam se upleo u kazneno djelo. Kupovao sam drogu.

Sve bi bilo dobro kad bih taj slučaj mogao s nekime podijeliti. Naišao sam na Gaču, koji je lutao ulicom. On se činio kao nekakav glasnik naše budućnosti – uvijek se držao po strani, uvijek tih, pomalo ljutit i uznemiren ispravljanjem svijeta. Bio je uvjeren da treba slijediti drugačiji put. Tako sam odlučio ispričati njemu.

On mi nije rekao:

– O, Bože! Nemoj to raditi! Drži se podalje od Cigića i drogeraša!

Umjesto toga Gača je rekao:

– Izvrsno!

U odobravanju je kimnuo glavom, tiho dodavši:

– Bilo bi super da malo podijeliš.

To je bilo točno ono što sam htio – podijeliti. Bio sam toliko dirnut da mi čak nije sinulo upitati ga da mi se pridruži.

I tako sam sâm otišao na dogovoreno mjesto. Već sam kružio oko Strane škole kad sam sreo Milēdiju. Nisam se zbunio i bez riječi sam je odlučio otpratiti. U glavu mi nije dolazila nijedna riječ. Onda me ona upitala:

– Što lutaš okolo?

Razbijao sam glavu da smislim nešto neobično, ali iz usta je briznula istina:

– Idem kod Cigana kupiti travu.

– Ludnica.

Bilo je to izrečeno mirno i vragolasto, kao i uvijek. Dodao sam da će me možda prebiti pa se nasmiješila. Milēdija je pogledala u smjeru radionice nadgrobnih spomenika i nasmijala se:

– U razredu govore da smo mi par.

I ja sam se nakesio. Što sve ne priča naš divni razred. Kao da su se napušili.

Otpratio sam je do dječjeg vrtića i pošao natrag do Strane škole. Pomislio sam – gdje ti to sama lunjaš?

Uskoro se na dogovorenom mjestu pojavio Cigo, pružio mi je svoju lukavu ruku i pitao:

– Jesi sâm?

Kao u nekom filmu. Kimnuo je i mi smo hodali dok nismo stigli u samo srce ciganskog kvarta. To je stravičan kvart – odvojen, šarenim daskama sklepan grad, u kojemu se svaki slučajni prolaznik osjeća kao u stranoj zemlji, jer se okolo čuje samo ciganski jezik. Preko puta prolazili su Cigani raznih veličina. Moj me Cigo tješio.

– Ne boj se. Jesi bijel, al’ ne boj se, ja sam tu.

Odjednom je pogledao ravno u mene.

– Ti si okej momak. Nisi kosati.

Dirnuo me u ranu. Kosu sam morao, kao što je bilo spomenuto, ošišati poslije prvog opijanja, pa sam opet izgledao obično. Cigo je nastavio:

– S onim kosatim budalama imamo rat.

Pokazao je rukom tamo u daljine Jelgave:

– Tamo, u parku Pobjede. Imaju bazu tamo. Naši su se išli borit.

Sveti Kurte! On govori o našoj metalskoj Šrotarnici, o tom prvom, i zasad jedinom, velikom balu u vili „Medem“ koji sam propustio. Govorkalo se da su se tamo vodile velike bitke s Ciganima.

– Njih je bilo više! Mi smo bili kod vrata, na stepenicama. Na početku smo pobjeđivali. Onda su se otvorila vrata i izašlo ih je skoro sto! Svi kosati.

Cigo je izražajnom gestom podigao ruke i razrogačio smeđe oči. Stotinu ih nije moglo biti, barem koliko je meni poznato.

– Prvi je imao u ruci željeznu šipku!

To je bila drška od metle, tako su mi rekli sami junaci.

– Dobro smo pobjegli. Al...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 20.10.2017
• Übersetzer: Santa Domijan Zviedre, Dorta Jagić
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Historische Romane
• Themenwelt: Literatur ► Klassiker / Moderne Klassiker
• ISBN-10: 953-52-0004-6 / 9535200046
• ISBN-13: 978-953-52-0004-8 / 9789535200048