Prakseologija hrvatske književnosti (eBook)

Knjiga III.

Branimir Donat (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
608 Seiten
Publishdrive (Verlag)
978-953-266-474-4 (ISBN)

Infos

Jedan od najvećih poznavatelja hrvatske književnosti Tvrtko Zane, poznatiji pod pseudonimom Branimir Donat, u svojem je proučavanju hrvatske književne baštine duljem od pola stoljeća objavio veliki broj tekstova i knjiga, a broj kartica koje je napisao jednak je njegovu znanju, koje možemo zvati enciklopedijskim. Iz goleme ostavštine našeg jedinog i najvećeg poznavatelja brojnih, često zaboravljenih autora, ali jednako tako i velikanâ književnosti, urednik Goran Rem izabrao je one možda najvažnije tekstove. Treća knjiga iz serije Prakseologija hrvatske književnosti posvećena je modernizmu i postmodernizmu. U njoj su izabrani tekstovi koji se bave autorima 20. stoljeća, zenitizmom, Vidom, Andrićem, Šoljanom, Fabrijem, Ivšićem, hrvatskim borgesovcima, zabranjenim knjigama hrvatske književnosti, poznatim i nepoznatim autorima. S još tri sveska izabranih djela Branimira Donata ova će knjiga dati maleni uvid u širinu tema kojima se Tvrtko Zane bavio.

Textauszug

Protiv kratkog pamćenja
Zenitizam, avangardizam i ostali izmi dvadesetih godina u nas

Posljednjih dana o Zenitu[1] i zenitizmu mnogo je toga rečeno i napisano, iako sam uvjeren da se o svemu tome može pisati i s ponešto drugačijim pristupom i pozivati na neke druge, manje poznate činjenice. Slika koja nam je predočena vrlo je konzekventna, uravnotežena, sračunata na to da se obnovi zanimanje za jedno razdoblje i neke zaboravljene ličnosti, premda bi se moglo navesti veliki broj činjenica[2] koje, djelomično ili čak u cijelosti, opovrgavaju sliku koja bi trebala biti ujedno i povijesni dokaz i fenomenologijski opis svega postojećega u vezi s Ljubomirom Micićem i njegovom djelatnošću kao pisca, urednika revije Zenit i uvjetno govoreći galerista avangardne umjetnosti i to pretežno konstruktivističke orijentacije.

Premda ne želim započeti dijalektičku raspru na temu što bijaše prije kokoš ili jaje, mislim da je metodološki neprihvatljivo početi i završiti s pojavom, odnosno prestankom izlaženja Zenita, kao i s postupkom “sterilizacije” tj. izdvajanja iz njegova ozračja svega što možda dovodi u pitanje osnovnu tezu.

Da je izložba bila priređena za Micićeva života uvjeren sam da bi okviri bili možda još uži, pristup radikalniji, a načelo intransigentnosti posvema zamijenilo povijesne činjenice. Ali Ljubomir Micić mrtav je već gotovo dvanaest godina, na njegove hirove doista se ozbiljan povjesnik ne treba oslanjati, čak štoviše treba ih uklanjati svagdje gdje zamućuju pravo stanje stvari. Nažalost, uz mnoge radnje[3] obavljene s akribijom i s ljubavlju, ostalo je dosta nerazjašnjenih činjenica, a u prvom redu analiza stvarne recepcije Micićeva djela i djelovanja.

Ovo pišem zato jer sam sve uvjereniji da konceptualizam sve češće počinje zamjenjivati priređivački koncept, a to znači da počinje dominirati metodologija: što se babi htilo, to se babi snilo (ovo nije antifeministička aluzija).

Elem, od Zenita se želio učiniti eminentni konstruktivistički časopis, a što se pak namjeravalo uraditi s Ljubomirom Micićem i Brankom Ve Poljanskim to mi je mnogo nejasnije i upravo je to jedan od razloga zašto i pokušavam iznijeti neke podatke na svjetlo dana. Pojava nije sama po sebi izolirana jer je u istim prostorijama prije dva mjeseca održana izložba Tendencije avangardi u hrvatskoj modernoj umjetnosti, 1919.–1941.[4] koja je patila od sličnih boljki, koje očito profesionalni “kunstgeschihteri” nisu voljni ili jednostavno, još nisu sposobni razriješiti.

Isprike da određene predradnje nisu obavljene ne mogu se uzeti u obzir jer se od postojećih podataka može stvoriti križaljka u kojoj će se neke praznine (kada se u nju unesu sve poznanice) riješiti gotovo same od sebe.

Obzirom da se radi o pojavama koje se valoriziraju u vremenu, onda valja genealoško stablo razvoja naših modernizama i avangardi pratiti u svim njegovim devijacijama ili potvrdama pravila koje je sankcionirala povijest moderne umjetnosti, kao i svim onim elementima koji govore o stilskim ili idejnim težnjama određenih autora ili razdoblja.

Knjiga smijeha i zaborava[5] Milana Kundere aktualizira važnost povijesne misli i ulogu povjesnika. Treba se boriti protiv kratkog pamćenja, suprotstavljati zaboravu. Trava zaborava prekrit će mnoge dokumente, spomenike, grobove. Od nečijih života i sudbina neće ostati ništa nego neka mala izbočina u erodiranom tlu, ostatke treba stoga pomno konzervirati, sačuvati im izvorne oblike i značenja, a tek kada se to uradi može se prijeći na alkemijski postupak interpretacije, odnosno željeti u tuđe tijelo udahnuti vlastiti duh, našu, današnjim vremenom determiniranu misao.

Pred nama je poglavlje povijesti hrvatskog i srpskog modernizma, razdoblja u kojem sve pojave nisu još obrađene i gdje još uvijek prevladava opčinjenost našim pravodobnim priključivanjem na brzovlak modernosti, odnosno našom vožnjom na puferu evropskih modernizama.

Upravo zato jer samo činjenice mogu u tu materiju unijeti jasnoće, inzistirat ću samo na njima.

Razdoblje evropskog simbolizma i secesije svjesno ću preskočiti, premda i tamo nije sve jasno. Prema tome ne preostaje nam ništa drugo nego započeti s futurizmom. Već 1909. može se pročitati u Savremeniku informativni članak o talijanskom futurizmu. Ivan Ljubić 1912. u dnevniku Jutarnji list objavljuje članak O futurizmu i futuristima, sljedeće godine također u zagrebačkom dnevniku Agramer Tagblatt na njemačkom jeziku izlazi članak pod naslovom Futuristen, a A. G. Matoš iste godine piše vrlo dobar, kompetentan članak u Obzoru, pun simpatije o novoj tečevini na području umjetnosti pod naslovom Apologija futurizma. Matošev tekst se nikako ne može shvatiti kao puki izraz kurtoazije ili odgovor na onu simpatičnu posvetu što mu je svojom rukom ispisao F. T. Marinetti na prvoj stranici antologije I poeti futuristi, Milano 1912., a koja glasi: “A Gustave Matoš con omaggio di viva simpatia futurista”. Niko Bartulović u Savremeriku, glasilu hrvatskih književnika, tiska esej O futurizmu (1914.), Čerina pokazuje u više navrata razumijevanje i zavidnu obaviještenost o pokretu i zbivanjima u njemu, upozorava da je rano preminuli Janko Polić Kamov naš prvi futurist, a najnovija istraživanja pokazuju da je za glavno futurističko glasilo, talijanski časopis Lacerba priredio izbor fragmenata iz napisa Janka Polića Kamova, ali pod signaturom Jean Paul što je tek nedavno otkriveno zahvaljujući Tonku Maroeviću. Sličnih pojedinosti mogli bismo navoditi i dalje, a da bismo pokazali realnost ove povezanosti valja navesti da je Marino Tartaglia izlagao u Rimu 1918. prije završetka I. svjetskog rata zajedno s De Chiricom, Carràom, Prampolinijem i Sofficijem.

Na futurizmu inzistiram zbog toga što se smatra da je i Herwarth Walden[6] pri pokretanju časopisa Der Sturm (1910.) preuzeo temeljne ideje formulirane u futurističkim manifestima, ali u nepolitičkom obliku, te da su te ideje još uvijek bile žive kada je Juriš 1912. u Berlinu otvorio istoimenu likovnu galeriju. I dok je Marinetti bio papa talijanskog pokreta, Walden si je sličnu ulogu prisvojio unutar njemačkog pokreta, te je samo ono što je on prihvaćao dobivalo vizu. Pojava autokracije je izgleda karakteristična za rane avangarde i po svemu je sudeći plod nekog unutarnjeg, genetskog sektaštva, jer kako objašnjavati pojave, uloge i ponašanje: Tristana Tzare, pojedinaca iz različitih futurističkih škola u dorevolucionarnoj Rusiji, pa sve do manira Andréa Bretona koji je neprestano beatificirao, a zatim anatemizirao svoje nadrealističke pristalice.

U zagrebačkim knjižarama ekspresionističke publikacije su se mogle bez velikih napora kupiti ili naručiti, a osim očitih dokaza višeg stupnja obaviještenosti o čemu svjedoče djela i napisi Miroslava Krleže, Augusta Cesarca, Antuna Branka Šimića, neumorni posjetilac zagrebačkih antikvarijata, naročito prvih poslijeratnih godina mogao je naići na brojne knjige značajnih autora tog razdoblja,[7] što je svjedočilo da je recepcija postojala. Čak i naslovi tadašnjih najznačajnijih hrvatskih revija kao što su Plamen, Vijavica, Juriš to potvrđuju više nego što bi i trebalo. Da je spektar obaviještenosti bio širi nego što se to uglavnom pretpostavlja, potvrđuje i podatak da je 1914. bilo već sve obavljeno da se pokrene časopis Zvrk.[8] Glasilo Hrvatskog FUTURISTIČKOG Pokreta čiji je urednik i izdavač bio Joso Matošić, kasnije u hrvatskoj publicistici poznatiji kao Joe Matošić. Atentat u Sarajevu, a ubrzo zatim i izbijanje rata omeli su planove, čak su se dojučerašnji potencijalni suradnici našli na protivničkim stranama. Međutim, ostalo je sačuvano mnoštvo dokumenata koji mogu poslužiti kao materijalni dokaz o postojanju pretpostavki za inauguraciju najavangardnijih modernističkih pokreta u ozračju hrvatske književnosti.

Ne ispisujem ove retke kako bih dokazao bilo što, što ide na uštrb zenitizma, jer se radi o notornoj povijesnoj činjenici, namjera nam je suptilnija, naime Zenit, zenitizam i ličnost Ljubomira Micića nužno je prikazati kao dinamičku rezultantu zbivanja koja su imala svoju pretpovijest.

Ako Walter Muschg[9] može tvrditi da je teorijska osnova Waldenova Der Sturma preuzeta od Marinettija, mislim da se politički odium povezan uz ime i djelo F. T. Marinettija, njegovo povezivanje uz političku praksu talijanskog fašizma, nužno mora prevladati i tek kasnije će biti jasnije u kojoj su mjeri poticaji njegovog juturizma bili plodonosni za budućnost brojnih evropskih pjesničkih, pa i likovnih moderniteta. (Dovoljno je prelistati izvanrednu dokumentaciju što ju je prezentirao Giovanni Lista u knjizi Futurisme. Manifestes, documents, proclamations izd. L’Age d’homme, Lausanne, 1973. pa da bi ova teza bila prihvaćena kao očiti dokaz.)

Ne treba mnogo dokaza da se dogovorimo, čak i na temelju izložbe što su je priredili: Irina Subotić[10] kao autorica izložbe i Vida Golubović[11] kao suradnica, da je Micić kao književnik ostao bez svog književnog djela, da je kao organizator mnogo bolje funkcionirao kao “oficir za vezu” s modernističkim pokretima u Evropi, nego kao animator koji je umio stvoriti suradnike na tlu u čiju se...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 1.10.2017
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Anglistik / Amerikanistik
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Literaturwissenschaft
• ISBN-10: 953-266-474-2 / 9532664742
• ISBN-13: 978-953-266-474-4 / 9789532664744