Prakseologija hrvatske književnosti (eBook)

Knjiga II.

Branimir Donat (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
640 Seiten
Publishdrive (Verlag)
978-953-266-432-4 (ISBN)

Infos

Jedan od najvećih poznavatelja hrvatske književnosti Tvrtko Zane, poznatiji pod pseudonimom Branimir Donat, u svojem je proučavanju hrvatske književne baštine duljem od pola stoljeća objavio veliki broj tekstova i knjiga, a broj kartica koje je napisao jednak je njegovu znanju, koje možemo zvati enciklopedijskim. Iz goleme ostavštine našeg jedinog i najvećeg poznavatelja brojnih, često zaboravljenih autora, ali jednako tako i velikanâ književnosti, urednik Goran Rem izabrao je one možda najvažnije tekstove. Druga knjiga iz serije Prakseologija hrvatske književnosti posvećena je modernosti i modernizmu. U njoj su izabrani tekstovi koji se bave autorima 20. stoljeća, simbolizmom, secesijom, dadizmom, eksprezionizmom, ali i - kolačima, a uz tekstove o djelu hrvatskih autora, Krleže, Matoša, Cesarca, Nazora, Kamova i mnogih drugih, u ovaj je svezak uvršten i esej o Franzu Kafki. Zajedno s još tri sveska izabranih djela Branimira Donata ova će knjiga dati maleni uvid u širinu tema kojima se Tvrtko Zane bavio.

Textauszug

Srednja Evropa ili carstvo kolača

1.

Prostor što ga uz dosta opravdanog opreza nazivamo Srednjom Evropom, a postojanje kojega mnogi osporavaju argumentima koji se ne bi smjeli koristiti u intelektualnim raspravama, pokušat ću sagledati iz jedne neobične, ali po svemu sudeći autentične perspektive.

Da smo odmah načistu: s Bečom kao takvim, s onim što bi se moglo nazvati politikom bečkog dvora ili cesarskokraljevskim tradicijama, nisam nikada bio opterećen, naprotiv, njegove insignije i relikvije nisu mi bile ništa drugo no dio onih kulisa koje u svim vremenima i u svih naroda postoje da bi iza sebe sakrile zjapeću prazninu.

Postoje, međutim, neke mitologeme koje nas prate od djetinjstva, i koje u određenoj životnoj dobi ponovo poprimaju nov sjaj u trenucima što ih znalci zena nazivaju satori, a koje bismo u tradiciji evropskog mišljenja mogli nazvati privilegiranima.

Možda je tako slika golemog Riesenrada koji se uzdiže u perspektivi Beča zabilježenog na dopisnici s početka stoljeća, što su je neki daleki i meni posve nepoznati rođaci poslali djedu, baki, možda teti Rozi ili feteru Štefanu, a koju sam ja gledao iz perspektive udaljene trideset godina i više, u meni budila nostalgiju i maštarije što se sve može vidjeti i doživjeti u Prateru, ali ništa više od toga. Slika je bila metafora, iako ne znam čega ili koga...

O Beču tada nisam razmišljao onako kako su svojedobno s pravom razmišljali (premda ponekad i suviše kratkovidno) naši ljudi na prijelazu stoljeća, a još više tijekom prvoga svjetskog rata. U tom pogledu bio sam emocionalno ravnodušan iako su crno-bijelo komponirane priče za dječački duh bile uvjerljive kao svaka bajka.

Racionalizacija svih tih i takvih dojmljivih slika uslijedila je poslije. U opći dojam unosio sam pojedinosti koje su smjenjivale intenzitet primarne psihološke aure i popunjavale praznine povijesnih, a to znači i političkih i gospodarskih dokaza, tako da nisam ni na trenutak sumnjao da sve te razglednice, suveniri i razne drangulije bespovratno pripadaju jednom jučerašnjem, nepovratno potonulom svijetu, ali koji i jest tako beznadno izgubljen, samo zato što je doista i postojao. U njegovu opstojnost nisam ni časa sumnjao, bilo je i suviše različitih i uvjerljivih dokaza i potvrda, no osobno bijaše mi mnogo bitnije što je postojala vlastita, moja, gotovo kordijalna sanjarija o njemu, i upravo je ona zamjenjivala, ali i potvrđivala zbilju, njoj suprotnu.

Sumnje u činjenicu da je taj svijet nepovratno nestao nije bilo, ali isto tako postojali su mnogi dokazi i tragovi o njegovu zagrobnom postojanju. Nisu iza njega ostale piramide u pustinji, napušteni grčki hramovi u nekakvim selima iza božjih leđa ili arene za pedesetak tisuća znatiželjnih gledalaca u bespuću. Iskreno govoreći, uvjerljivih dokaza o propasti jedva da se igdje i moglo i naći, svijet koji je nepovratno umro ispunivši tako želje mnogima, pričinjao se živ, premda je taj život djelovao pomalo neuvjerljivo jer je duh iz njega ispario. Zapravo, zbilo se nešto nalik na ono što se moglo vidjeti u Pompejima. Ostali su samo otisci života. Uoči drugoga svjetskog rata malobrojni su mogli razabrati gdje još ima života, a što je definitivno potpalo pod vlast smrti. Danas su te nevidljive granice uočljivije. Naime, svi su još bili suviše bliski pokojniku i nisu ni primjećivali da su okruženi fantomima. Privid i zbilja nikako se nisu mogli razlučiti. Čekao se novi potres i tada se u trenu sve osulo u prašinu. Nedugo zatim, još je jedna slutnja potvrđena: nije smrt uništila samo krhko tijelo, oštetila sjajan lik pokojnikov, duh je također otkrio da je smrtan i uništen. Drugi svjetski rat dokrajčio je taj svijet čak kao ideju.

Vladalo je uvjerenje da kulturne i civilizacijske tekovine ostaju, da su nedjeljivi dio našeg života i naše sudbine, a vlast, vojska, pa čak i državna uprava da su propali s razlogom, i baš ta propast da jamči kako sve spomenute tekovine više nikada neće biti ugrožene.

Danas, kada sam preskočio pedesetu, vidim da su se naši djedovi i roditelji u ovoj procjeni prevarili, jer bijahu žrtve jedne kolektivne tlapnje i nikako nisu mogli shvatiti da spomenuti duh, odnosno njegove tvorevine, bez tog, u znatnoj mjeri grotesknog svijeta, bijaše i sam osuđen na polaganu, gotovo bih rekao, ponižavajuću smrt.

Nažalost, sve je više dokaza kako je uništena forma, odnosno njeno ukinuće, djelovalo nestimulativno za mnoge socijalne i kulturne sadržaje. Možda zvuči groteskno, no zar se danas ne može povući zaključak da između nestanka mnogih društvenih konvencija i etiketa te porasta psovki, neljubaznosti, međuljudske napetosti, stvarno postoji uzročna veza, pa čak i povratna sprega. Ne mogu tvrditi da se sve to moglo tumačiti prisilom, drilom, ali je očito da je primjerice još prije četrdeset godina u Zagrebu bilo nezamislivo da civilizirani čovjek, gradski žitelj, pljuje na ulici, da baca opuške i otpatke na javnim mjestima. Zagreb je tada bio čist ne samo zato što je bio bolje čišćen, bio je čišći naprosto zato što su ga građani manje onečišćavali. Svoju socijalnu frustraciju nisu očitovali mržnjom.

Obrat, koji bi se temeljio na paradoksu da je sve dotad naučeno jednostavno odbačeno kako nikoga ne bi podsjećalo na prošlost, ne može biti prihvaćen. Kakanija je, barem u tome, posve i beskrajno nevina.

2.

Primjera opadanja kulture u ime navodnog porasta slobode ima sijaset u onoj sferi što je zovemo svakidašnjim životom. Neka nas ovo nimalo ne čudi, jer društva koja su eshatološke stvari prepuštala crkvi i filozofiji morala su se hoćeš-nećeš baviti isključivo ljudskim stvarima, što i jest jedina prava svrha politike. Zamjena ambicija i kompetencija vrlo je opasna, jer tada vlastodršci počinju budućnost preferirati nad sadašnjicom, a odgovornost supstituiraju na račun izmišljotina.

Svijet kojemu se pokušavam približiti možda i nije tako koherentan kao što se na trenutke pričinja, sveden na ideje, zasade, predodžbe koje je stvarao i zagovarao. Znamo da razlike između ideacija i zbilje uvijek nužno moraju postojati, one su uočljive i u materijalnoj i u duhovnoj kulturi, međutim, njihov zbroj tvori jasno oblikovanu hijerarhiju vrijednosti i nazora koja se u pojedinostima bitno razlikuje od sličnih hijerarhija na Zapadu. Uzmimo kao primjer Francusku i Englesku. Na Istok ne treba ići daleko. Da bi se uočile razlike, dovoljno je navesti Rusiju.

Mislim i pišem o Srednjoj Evropi, pojmu koji je danas dosta teško odrediti, bilo geografski, bilo politički, distinkcije su mnogo jednostavnije u sferi umjetnosti, no, uza sve teškoće, u njegovu povijesnu i recentnu realnost ne sumnjam ni časka.

Mogućnosti da se o tom prostoru, o kvaliteti i načinu življenja, o dominantnim svjetonazorima, etničkom sastavu, političkim idejama ili socijalnim institucijama govori, ima bezbroj. Valjani argumenti za i protiv jednog povjesnika, ekonomista, kulturologa i etnologa, političara i antropologa, botaničara i geologa međusobno se razlikuju, upozoravaju na velike razlike između regija i pojedinih etnosa, povijesnih stratifikacija, ističu bitne suprotnosti interesa, ali sve to ne otkriva bit ideje, odnosno pojma Srednje Evrope kao određenog geopolitičkog, posebice kulturnog entiteta. Srednja Evropa nije samo nadnacionalna tvorevina, ona živi od mogućnosti postojanja različitih, ali uvijek paralelnih vrijednosti i značajki. Srednja Evropa ne parazitira na ideji i praksi jednoličnosti, jedinstvenosti itd. jer ne pokušava podrediti ili transcendirati nacionalne i regionalne kulturne i ine posebnosti; duh Srednje Evrope sve ih prihvaća i oplođuje u totalitet u kojem kultura stvara trpeljivost, a trpeljivost kreira kulturu.

Ovu pojavu mnogi su objašnjavali i istraživali, ali sve je više dokaza da se odnos prema tom svijetu dinamično mijenja iz godine u godinu. Možda je uzrok tome kratko pamćenje, zaborav, površnost, nesposobnost da se uvijek i po svaku cijenu vjeruje hegelovskom historijskom imperativu. Isto tako uvjeren sam da malo kome tko se okušao u analizi srednjoevropskih posebnosti lebdi pred očima fantom koji se kao i tolike prošle, sadašnje i buduće umjetne tvorevine samozadovoljno nazivao Felix Austria. I ovdje postoji reciprocitet između sreće i nesreće.

Rasprava o traganjima za oblicima i mogućnostima ljudske sreće i njenoj ostvarljivosti u konkretnim prostorima i vremenima zacijelo bi mogla krenuti i nekim drugim smjerom. Sumnjam da bi to, međutim, doista bitno utjecalo na smanjenje kvocijenta nesreće u svakome pojedinom i konkretnom ljudskom životu kao i u životu naroda kojem pripada ili društvene zajednice u koju je urastao. Uza sve to vjerujem da su modaliteti ostvarivanja ljudske sreće, pa čak i oblikovanje njezina modela i te kako značajni.

Je li Felix Austria bila samo fantom, pitanje je na koje se može odgovoriti i niječno, ali i potvrdno. Kao i uvijek, sve ovisi o perspektivi iz koje gledamo, tj. o point of view.

3.

Odabrana perspektiva krajnje je subjektivna, a sam predmet analize vrlo je nepostojan i podložan različitim utjecajima. Zašto sam se zaustavio baš ispred ovih vrata i na njih zakucao ne znam, ali činjenica je da su se otvorila i otkrila put koji vodi dalje.

Iako je Monarhija nepovratno nestala, čak i brže nego što su se to nadali i priželjkivali njeni najljući neprijatelji, ostalo je mnogo spomena koji su potvrđivali njezinu neuništivu i besmrtnu slavu. Dovoljno je pogledati samo bivšu prijestolnicu. Znači li to možda da su spomenici trajniji od ipak prolazne slave, ili pak nešto...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 1.10.2017
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Anglistik / Amerikanistik
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Literaturwissenschaft
• ISBN-10: 953-266-432-7 / 9532664327
• ISBN-13: 978-953-266-432-4 / 9789532664324