Prakseologija hrvatske književnosti (eBook)

Knjiga I.

Branimir Donat (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
284 Seiten
Publishdrive (Verlag)
978-953-266-361-7 (ISBN)

Infos

Jedan od najvećih poznavatelja hrvatske književnosti Tvrtko Zane, poznatiji pod pseudonimom Branimir Donat, u svojem je proučavanju hrvatske književne baštine duljem od pola stoljeća objavio veliki broj tekstova i knjiga, a broj kartica koje je napisao jednak je njegovu znanju, koje možemo zvati enciklopedijskim. Iz goleme ostavštine našeg jedinog i najvećeg poznavatelja brojnih, često zaboravljenih autora, ali jednako tako i velikanâ književnosti, urednik Goran Rem izabrao je one možda najvažnije tekstove. Pred nama je prva knjiga iz serije Prakseologija hrvatske književnosti, koja obuhvaća razdoblje predmodernosti i moderne. U njoj su izabrani tekstovi koji se bave autorima 19. stoljeća, humorom, nekima od najvažnijih inozemnih autora poput F. M. Dostojevskoga ili A Strindberga, ali i fantastičnim u hrvatskoj prozi. Ova će knjiga zajedno s još tri iz ovih izabranih djela Branimira Donata dati maleni uvid u širinu tema kojima se Tvrtko Zane bavio.

Textauszug

Od poetike izmišljanja do poezije prikazivanja

Dovoljno je da vidim neku stvar, pa da joj se približim i da je dohvatim, čak i ako ne znam kako se to odvija u živčanom sustavu. Moje pokretljivo tijelo znači u vidljivom svijetu, njegov je dio, i zato ja mogu upravljati u vidljivom. S druge strane, točno je da je viđenje svedeno na kretanje. Vidi se samo ono što se gleda. Da bi gledanje bilo lišeno bilo kakvog pokreta očiju, i kako njihovo kretanje ne bi zapalilo stvari – da je i sâmo bilo refleksno i slijepo, da nije imalo svoje antene, svoju oštrovidnost, da viđenje nije ranije u tom kretanju postojalo? Sve se moje promjene mjesta u principu označuju u kutu mog pejzaža, i prenose na plan vidljivog. Sve što vidim u principu mi je na dohvatu, barem na dohvatu moga pogleda, uzdignutog do razine “ja mogu”. Oba su ova plana potpuna. Vidljivi svijet i svijet mojih namjera kretanja cjeloviti su dijelovi istog bića.

Ovo izvanredno prodiranje, čemu se ne obraća dovoljno pozornosti, ne dopušta da se i viđenje shvati kao misaona operacija koja će pred duh postaviti jednu sliku ili predstavu svijeta, svijeta imanentnosti i idealnosti. Zagnjuren u vidljivo svojim tijelom – koje je i samo vidljivo – onaj koji vidi ne usvaja ono što vidi: on ga pogledom samo približuje, on se otvara prema svijetu. A, sa svoje strane, ovaj svijet, čiji je on dio, nije u sebi, ili materiji. Moj pokret daje neka odluka duha, apsolutni čin koji će iz dubine subjektivnog mira odrediti neku čudesno ostvarenu promjenu mjesta u prostoru. On je prirodna posljedica i sazrijevanje jednog viđenja.

Maurice Merleau-Ponty: Oko i duh

 

Prva djela novije hrvatske prozne književnosti nisu svoj rast započela iz konkretne situacije društvenog govora, ali isto tako ona su bila oslobođena konvencija i obveza određenih literarnih klišeja – jednostavno zato jer ta proza još nije mala, a niti je mogla steći svijest o nekom vlastitom povijesnom i književnom kontinuitetu.

Goli kostur fabula, lišen sižejnih iznenađenja (neovisno radilo se o zahvatima kompozicionog strukturiranja ili isprobavanja jezičnog materijala), koliko je god suvremenicima vjerojatno bio dovoljno bogat izvor inovacija i iznenađenja, jer radilo se o književnom općinstvu koje je bilo estetski zadovoljeno gonetanjem narodnih riječi što su izvirale iz dramskih ili pripovjedačkih situacija nacionalnih fabula, pokazao se već u očima sljedeće generacije u svoj svojoj sablasnoj golotinji romantične konstrukcije u kojoj novi čitatelji nisu mogli prikazano identificirati s vidljivim. Uostalom, Stanko Vraz – jedini pravi homme des lettres prve generacije hrvatskih preporoditelja – priznao je kao jedino uzorne proze onog vremena putopise Matije Mažuranića Pogled u Bosnu i Putositnice Antuna Nemčića, dok je svega dvadesetak godina kasnije August Šenoa, veliki borac za duhovnu higijenu hrvatske književnosti, s pravom i autentičnim argumentima nazvao pripovijetke Vukotinovićeve, Kukuljevićeve, Stojanovićeve, Tomborove i Filipovićeve “tursko romantičkim galimatijašima”[1] (Glasonoša, 1865.).

Sve to svjedoči kako je u počecima novije hrvatske književnosti novelistička proza teško korespondirala s realnošću, i nas danas zanima koje su se sve to poteškoće i u kojim oblicima javljale sprečavajući da postane žanr kroz koji bi se najlogičnije i najautentičnije očitovala društvena aktualnost. Razlozi ovoj dugotrajnoj i na žalost konzekventnoj apstinenciji vrlo su širokog spektra i valja pokušati upozoriti na neke uočljivije komponente u domeni poetike hrvatske proze prve polovice devetnaestog stoljeća.

Isto kao što u ranoj srednjovjekovnoj prozi[2] (u ranim recenzijama romana uglavnom bizantskog podrijetla), umjesto živa čovjeka i konkretne društvene situacije u kojoj se on nalazi, imamo predstavljen tek u osnovnim crtama humanizirani amblem ili simbol kojeg nam je značenje i društveni intenzitet unaprijed poznat, tako i u prvim proznim pokušajima pisaca što ih je August Šenoa tako radikalno odbacio nalazimo uvijek apstraktne likove u apstraktnim situacijama izražene apstraktnim jezikom. To je dakle susret s literaturom rudimentarne intencionalnosti, s književnošću primitivne teleološke ambicije, koja ne umije vidjeti stvari, koja ne umije korespondirati s društvenim događajima. To je književnost koja još uvijek nije dozrela da misli vidljivi svijet. Ona posjeduje neku nejasnu ideju o stvarnosti (stvarnost je predstavljena najčešće kroz neki povijesni ili još češće pseudopovijesni simbol), ali ni tu stvarnost ne misli kao strukturu različitih čimbenika, nego kao mogućnost zadovoljenja apstraktnog obrasca literarnosti, dakle jezika događaja koji su prividno oslobođeni ropstva trivijalnosti konkretnih ekonomskih, političkih i subjektivnih danosti. Predmet je te književnosti borba oko literarnosti kao, za književnost, jedine zanimljive objektivizacije vanjske misli neautentične imaginacije, koja niti polazi, a niti dolazi do vidljivog i objektivnog. U prozama toga vremena stvarnost je zamijenjena simulakrumom, tj. priviđenjem izraslim na tlu književnih konvencija i literarne mode, preuzetih iz nekih drugih književnosti starijih razdoblja. Iako je naša pozornost usredotočena na relativno mali broj djela – i to vrlo različita podrijetla, te umjetničkih ili društvenih ambicija – pokušat ćemo upozoriti na one slojeve do kojih je došla arheologija književne svijesti, a koji otkrivaju gdje se pisci pozivaju na društvene činjenice i pokušavaju im naći umjetnički korelat stvarnosti, kao i slojeve kroz koje se čovjekova misao, osjećaj i intelekt ne mogu probiti do stvari i tako postati vidljivi.

Mnogo više nego što možemo očekivati, u prvoj fazi rasta hrvatske proze devetnaestog stoljeća književnost i društveni život nalaze se u protuslovnim odnosima, no oni se ipak u raznim prigodama mogu derivirati i svesti na psihološke dokumente, jezične činjenice i konceptualne sustave koji u sebi nose ideju o čovjeku, društvu i književnosti.

To su jedini provjerljivi podaci o društvenoj svijesti kao i najizvorniji glasovi o imanentnim poetikama u tadanjoj hrvatskoj književnosti.

Pretpostavljamo da svaka priča donosi i stanovitu svijest: ona rijetko kada prekida veze s konkretnim društvenim iskustvima, ali proze Jarnevićeve, Vebera, Bogovića, Vukotinovića, kao i nekih drugih, istodobno – donose i cio niz činjenica koje uvjetuju ovo naporno i ne uvijek plodonosno osvajanje stvarnog i mogućeg od ništavila lažne svijesti. Književne činjenice – to su one situacije u kojima se društvena svijest konkretizira oblačeći pri tome ruho raznih sustava, zaboravljajući da se odvijaju tehnikom vlastitog pripovijedanja ili sceničnog prikazivanja. U tom postupku valja tražiti uzroke zbog čega najveći dio pripovjedačkog stvaralaštva ostaje amblemski mrtav, dakle stiliziran na drugi način, ali s istim razlozima i uzrocima koji dominiraju u srednjovjekovnim prozama hagiografskog karaktera. U pokušajima prvih hrvatskih pripovjedača pribivamo stvaranju svijeta nalik onom u Bibliji, ali s tom razlikom da čovjek još nije stvoren, on još ne postoji osim u obliku nejasne ideje da je čovjek i njegova djelatnost jedini pokretač povijesti, pa čak i onda kada je ta povijest posve jednodimenzionalna i statična kao primitivni crtež.

U toj književnosti odabrani ili preferirani sustav inkorporiranih činjenica u strukturu naracije određuje eventualni pluralizam književnih djela. Zato u povodu proza prve polovice devetnaestog stoljeća ne možemo govoriti o postojanju i djelotvornom funkcioniranju jednog mogućeg konceptualnog sustava vrijednosti koji bi bio makar i za kat viši od argumenata neke bigotne moralke. Danas, naprotiv, funkcija književnog djela uvjetuje neprekidno mijenjanje položaja onog koji gleda i onog što se motri. Naime, naše sudioništvo u promatranju dovelo nas je do toga da smo i sami motreni za vrijeme književnog čina.

Nama je danas u ovom, kao i u sličnim slučajevima izvor različitih opazaka obavijesti o evoluciji književnosti ne samo jedno izdvojeno ostvarenje, sustav odnosa koje ono tvori prema već postojećim književnim djelima, kao i prema onima koja tek nastaju. Gledano u kontekstu povijesti nacionalne književnosti, ono je znak jednog jedva iscrpljivog značenja. Kao neki primitivni organizam književno djelo se troši, iscrpljuje značenje koje u njemu može naći neko razdoblje (i koje to razdoblje upravo i traži), ali analogno prirodnom organizmu ono se obnavlja i oplemenjuje novim značenjima koja će otkriti tek sljedeći naraštaj. Značenja koja crpimo iz sfere 1. iskustvenih činjenica, 2. jezičnih činjenica i 3. literarne građe već postoje u djelu i mi ih otkrivamo prodirući sloj po sloj u strukturu djela, koju čine konvencionalni kao i autohtoni elementi.

U istraživanju grana razvojnog stabla hrvatske proze ne treba očekivati neka velika i neočekivana otkrića koja bi ujedno revalorizirala tadašnju književnu produkciju i istodobno utjecala na promjenu općeg sustava vrijednosti hrvatske proze i književnosti uopće.

Naime, iako se s pravom govorilo o romantičkim galimatijašima, mislim da je vrlo teško negirati da su upravo te romantične priče, lišene stvarnih društvenih argumenata, bile izraziti primjerci utilitarne književnosti[3].

Za razliku od prigodne književnosti npr. osamnaestog stoljeća,[4] bila to crkvena propovijed ili povijesno-memoarski zapis, u oba je slučaja riječ o pisanom izvještaju koji donosi stanovitu masu nepoznatih ili slabo...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 1.10.2017
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Anglistik / Amerikanistik
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Literaturwissenschaft
• ISBN-10: 953-266-361-4 / 9532663614
• ISBN-13: 978-953-266-361-7 / 9789532663617