Uvod u drugi život (eBook)

Mirko Kovac (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
264 Seiten
Publishdrive (Verlag)
978-953-266-224-5 (ISBN)

Infos

Smjenjuju se, tako, reminiscencije na djetinjstvo i roditelje, opisi susreta s raznim poznatim, javnim i poimence spomenutim osobama, prijateljima, kao i anonimnim nailaznicima; ređaju se snovi i fantazmagorične slike, registriraju se razgovori po kavanama i sobama, po hotelima i motelima, na putovanjima i u dužem zamiranju; uvode se citati iz lektire i korespondencije s prijateljima; navode se opsežna razmišljanja u trenucima tjeskobe; nižu se zapisi iz svakidašnjeg života kao i skice za pripovijetke; ponire se u tuđe živote, koji mu se donose kao na dlanu; bez stida se razgolićuje vlastita duševna i tjelesna intima; pomjeraju se vremenski planovi; priča se o morbidnostima i ljubavima, skandalima i putovanjima...; doslovno, Mirko Kovač 'crpi iz svega', a ponajviše iz vlastita života. Međutim, ovakva raznovrsnost diskurzivnih planova - u rasponu od pripovijetke do eseja, od filozofiranja do pjesništva, od faktografskih dnevničkih bilježaka do nesumnjivo fikcionalne autobiografije - nipošto ne djeluje kao nasilni spoj. Reklo bi se, na osnovu svega, da Kovač ovdje izmišlja neki svoj tip romana, kad ne bismo znali da su slične avangardne tehnike već ozakonjene, nap. u prototipu što ga predstavljaju Rilkeovi Zapisi Maltea Lauridisa Briggea. Snažna individualnost koja svakoj diskurzivnoj vrsti nameće 'jedinstveni ton pjesničkog kazivanja' oslobađa dovoljno energije da sve ono , što je naizgled raspršeno, bude privučeno istome jezgru. Uspoređujući ga sa spomenutim velikim primjerom i uzorom, želim samo naglasiti da je Uvod u drugi život dostojan te komparacije, budući da po svemu predstavlja jedno od najoriginalnijih i najupečatljivijih romansijerskih ostvarenja proteklih godina.
Igor Mandić, NIN, 5. veljače 1984.

Textauszug

Zapisi iz podzemlja

1.

Danas sam plašljiv, u meni treperi neka otkinuta žica i to me uznemirava. Također, instrument u meni ne funkcionira, sve su tipke zatajile. Još sam pod dojmom sna. Želim što prije otići u katedralu, izaći u tmurno nedjeljno popodne, umotati se u šal i sav se skupiti u svoj stari kaput, a onda žurno koračati prema Kaptolu. Ne ostavlja me slika Žene iz sna. Ušla je u moju sobu i rekla:

“Stigla sam prije dva sata. Čekala sam te na kolodvoru. Želim da me povežeš sa sestrom Agnezom.”

Uvodim je u katedralu. Sestra Agneza odbija darove. Ona me kori i predbacuje mi da sam oskvrnuo neka svetišta sakralne arhitekture.

Monstrumi i fantastične životinje urlaju počev od pobočne kapele sv. Ladislava i u cijelom nizu prema pijevnici. Lavež pasje glave, roktanje psa sa svinjskom njuškom, urlanje lava, njegova razjapljena gubica prema butu jednog dvopapkara.

“Ako gotika razrađuje temu muke, onda paralelno uvodi i krikove”, zapisano je na jednom papiriću.

 

2.

Susrećem Anđelu, ona je godište Gustava Krkleca. Pozove me u svoj stan. Uđem u prostranu sobu pregrađenu paravanom. Anđela nestane iza paravana; čujem je kako recitira pjesmu o kotačima:

To su hitronogi vragovi koji su
moju ljubav odveli u ambis.

O fenomenu Anđelinih grudi slušao sam s nevjericom; sada je nagovaram da ih pokaže. Doista, nevjerojatan prizor: dvije čvrste i jedre dojke, glatke, s baršunastom kožom, stoje kao ukipljene, potpuno zasebne i osamljene u toj staračkoj cjelini, netaknute godinama i odnjegovane. Te su dojke imale neki svoj život i rast, izdvojile su se iz tijela koje vene i zadržale sve ono što ih je i u mladosti krasilo. Taj je prizor trajao kratko; ponovno su se našle ispod grudnjaka i starinske čipke.

 

3.

Kurva jakih bedara gleda me, sijevne očima i upita:

“Zakaj si tužan, dečko?”

Na njezinu licu ožiljci. Kaže da izlazi samo sat-dva navečer, ima djevojčicu od četiri godine, muž je u zatvoru. Bolesna starica, nekada je održavala WC na Zrinjevcu, iznajmi joj pljesnivu rupu, ali ostaje u postelji i kad je mušterija tu, gleda kao da ništa ne shvaća; za nju se zapravo ništa i ne događa. Kurva još priča o sebi, o tarifi koja ovisi o prohtjevu mušterije i drugim uvjetima. Ako je samo ljubljenje, to je onda skuplje od seksa. U haustoru i stojećke dođe jeftinije, iako se tu plaća strah od murije. Tzv. pčelinji ubod, na brzaka, za svačiji je džep, pogotovu dnevna tarifa. Noć je skupa. Soba do jutra i uz konjak nije isto što i soba nakratko. Različita je cijena kad si odozgor od one kad to obavljaš ležeći. Nikakva šibanja i mučenja ne dolaze u obzir. Onaniranje je uvijek pola cijene od seksa. I ništa bez kondoma!

“Sve ide, ali fafati ne mrem, tu ti novci ne vrediju!”

 

4.

Dolazim k Vilmi, želim s njom porazgovarati o radu na knjizi Zapisi iz podzemlja. Uzimam njezine bizarne priče; počela je pisati za mene. Uživjela se u ulogu moje suradnice. Dočekuje me u kućnoj haljini.

“Jebal te vrag, samo fukaš a niš ne delaš”, kaže Vilma.

Majka joj je bolesna, leži na postelji, hriplje, kašlje!

“Ona umire”, kažem.

Tmurno je u njezinoj sobici. Vilma zavrne žarulju, tako je pali. To je slabo svjetlo, ali dovoljno da se na zidu pojavi krupna Vilmina sjena. U hodniku, između kanti za smeće, dernjava mačaka. Vilma priđe postelji, vadi zubalo iz majčinih usta. Pljuvačka se isteže. Starica lakše diše, smiruje se pištanje iz grla. Otvara oči, pogleda me i kaže:

“Odi u mesnicu, Štef!”

Vrata na hodniku snažno gurnuta nogom, otuda struji hladnoća. Kao sablast iz tmine pojavljuje se pijani smetlar s kriglom u ruci. Baca zgužvane novčanice na pod.

“Opet si došel?” kaže Vilma.

Pijanac se dobroćudno osmjehuje. Vilma podiže suknju, spusti gaćice. Pijanac je pljeska po stražnjici, stišće svoje spolovilo kroz hlače i grca:

“Uguši tu babu već jednom, ili idi u pizdu fratra!”

Čim je to izgovorio, ode! Vilma kaže da se taj čudak samo pojavi, plati, svaki put izgovori to isto, svrši i mirno izađe. Vilma navlači gaćice preko jakih bedara i u nekoliko pokreta i trzaja smjesti stražnjicu.

 

5.

Ružica, brbljavica, dobrodržeća raspuštenica, priča kako je u gimnaziji sv. Vinka Paulskog ošamarila kćer Pavla Radića, a ja u više navrata govorim o Bogu i kažem:

“Sve što je redovito, prelazi u stav meditacije. Stvorenja se nadopunjuju ljubavlju.”

“Ti si religiozan?” pita me Ružica, vulgarno se oblizuje i paluca šiljastim jezikom.

Samo idioti odgovaraju s da i ne. Samo kreteni nisu religiozni. Nepobožan pjesnik jest budala, rekao je Samuel Taylor Coleridge.

“Moja se religioznost sastoji od divljenja”, rekoh. “Ona je beskrajno polje meditacije, spoj neba i zemlje. Ako se misao ne sretne s Bogom, kakva je onda tvoja misao? Što je susret s Bogom? Iščekivanje da tvom životu i tvojim mislima dođe nešto veliko. Jebi ga bože ako ne dođe! Od toga se sastoji moja religijska meditacija. Nastojanje da se osmisli egzistencija, da se ne ostane samo u zametku, da se krećemo prema budućem susretu. Sva su naša ispunjenja djelomična. Ti si čovjek koji se stalno raspituje za neku tajnu. Što je tajna? Nije to nikakva metafora, već naše jedino, vječno i egzistencijalno uključenje u temu spasa.”

 

6.

Tko je taj čovjek? Sjedi do prozora, čita Vjesnik. Promatram ga otkad je ušao u kavanu Korzo. Ušuljao se kao lupež. Do maloprije je stajao između stolova, bio je neodlučan. Gle, sada sjedi i prelistava novine. Pomiče glavu i kašlje okrenut prema velikom uprljanom staklu kroz koje se vide prolaznici. Promiču, užurbano hodaju ili zastajkuju pred izlogom. Neki su veseli zbog ovogodišnjeg uvoza francuskih sireva. Tu zasigurno ima i oficirske djece, lijepo odgojenih, slatkih i vrućih curica.

Taj čovjek još sjedi u kavani Korzo, tu se sklonio onako kako se beskućnik sklanja u poštu da bi se najprije malo zgrijao, a potom slušao glasove koji dopiru iz telefonskih govornica, jer ljudi se dozivaju i međusobno povezuju; nastoje održati neku zajednicu. Tko je taj tip? Sada prstima gnječi i valja slinac netom izvađen iz nosnice, oblikuje ga u lopticu i stavlja na nokat kažiprsta, a onda ga hitne prema staklu i tu ga zalijepi kao kakvu golemu muhoserinu. Oho, to sam vidio, ulovljen je, pa mu je neugodno, podvija rep, a oči iza dioptrije svakog trena sijevnu prema meni. Promatram ga tako kao da tražim objašnjenje tog postupka. On se osvrće, pokušava se osmjehnuti, ali ja se držim strogo. Ne opraštam mu taj prostački hitac govancetom u prozorsko staklo. Tip naglo ustane, složi novine, stavlja ih pod pazuho. Izlazeći iz kavane, dovikne:

“Imam pravo staviti točku na razdoblje loše beskonačnosti!”

Tko je taj čovjek? Sada odlazi ulicom, gubi se u svjetini. Doista, ona grudica iz nosa, ona točka na staklu označava jednu etapu njegova života. Uza sve, čovjek je ušao u moju priču.

 

7.

Susret s književnicom na uglu Frankopanske i Ilice. Zamijetih da je maljava po vratu. Lijevom je rukom prigrlila tranzistor, desnom raskopčava bluzu i pokazuje mi madeže. Dok razgovaramo, okreće se na stranu, pljuje. Kaže mi da često drži ruku zgrčenu u laktu i kad čita očaravajućeg Papinija, ili poeziju Ezre Pounda, ili NEW SEEDS OF CONTEMPLATION Tomasa Mertona.

“Predviđaš li budućnost?” upita me i opet šljapnu jedan poveći slinav ispljuvak na pločnik. Prstima spretno okreće dugme na tranzistoru; miješaju se glasovi i glazba.

“Jeste li mogli štogod pisati u duševnoj bolnici?” upitah. “Koliko ste ostali na liječenju?”

“Šest mjeseci”, odgovori, a lice joj se razvuče u blažen osmijeh: slušala je neku španjolsku pjesmu. “Ah, Španjolska!” uzdahnu i doda: “Radim na prijevodu Borgesove poezije.”

“Onda ste dobro sa zdravljem?” rekoh. “Izliječeni ste?”

“O, da! Dobro sam. Izliječena sam”, reče i isključi tranzistor, nagne se bliže meni i izusti povjerljivo: “Čujte, nosim bodež u torbici.”

Književnica odvažno zabaci glavu, skupi našminkane usnice i usred tramvajske zvonjave, gotovo u zanosu, počne recitirati:

“Porpora de’giardin, pompa de’prati
Gemma di primavera, occhio d’aprile.”

“Mora da ste doživjeli čudnovatih stvari u bolnici?” rekoh. “Možda korisnih za književnost?”

“Oh, bilo je svega”, reče književnica nekako razdragano. “Znate, šest mjeseci nije malo. I eto, neki dan, uoči mog izlaska, jedan me luđak stalno slijedi, nosi iglu i moli me da mu izvadim oko. A oko je imao plavo poput sna koji iščezava u dubinama svoda, slično božanskom pogledu iz trokuta plavetnila. Žao mi je što nisam izvadila tako lijepo oko!”

“Važno je da ste vi dobro, da ste izliječeni na sreću i veselje naše književnosti”, rekoh i pozdravih se s njom.

 

8.

Što hoćete od mene? Pripovijesti iz podzemlja; to hoćete? Da leškarite i uživate u nesretnicima? Kako je okrutan život, a vi ste, gospodo, pošteđeni tih nedaća! Istresete jaja doma, ne! Vi se ne verete kroz šiblje, ne gudi vjetar po vašoj stražnjici - to je sve što sam napisao u posljednje vrijeme, a Vilmi sam lagao kako radim na opsežnoj knjizi Zapisi iz podzemlja. Ona se začudila i uzviknula:

...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 2.10.2017
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Literatur ► Romane / Erzählungen
• ISBN-10: 953-266-224-3 / 9532662243
• ISBN-13: 978-953-266-224-5 / 9789532662245