Članci i feljtoni - Pisma (eBook)

Janko Polic Kamov (Autor)

Janko Polic Kamov (Herausgeber)

eBook Download: EPUB

2017
507 Seiten
Publishdrive (Verlag)
978-953-328-331-9 (ISBN)

Infos

Novo, cjelovito i sveobuhvatno izdanje ne-fikcijskih djela »pjesnika psovke« Janka Polića Kamova, koje donosi sve njegove poznate članke, feljtone, putopise, kritike, polemike..., te pisma iz kojih mnogo doznajemo o njegovom tragičnom životu, poetici, pa pored ostaloga i o razlozima korištenja pseudonima »Kamov«. Opremljeno je posve novim i opsežnim tumačem i rječnikom, koje je sastavio Zvonimir Bulaja.

Tekstovi su mu najviše izlazili u liberalnom listu »Pokret«, dok je Kamov boravio u inozemstvu, ali i u drugim novinama i časopisima. Pisao ih je i slao redakcijama pokušavajući sebi neuspješno osigurati kakav-takav prihod i egzistenciju. Kamov piše impresionistički, modernistički, matoševski, pokazujući često izborom i tumačenjem tema sklonost tomu da iznenadi i šokira suvremenu hrvatsku malograđanštinu. Zapanjujuća je informiranost i erudicija mladog pisca, ako se ima na umu da je Kamov tada tek u ranim dvadesetima.

Živeći u razdoblju kojega su suvremeni Europljani prozvali La Belle Époque, nesvjesni da im slijedi globalna katastrofa i veliki svjetski rat, Kamov najviše piše iz Italije i o Italiji, budući da je u toj zemlji najviše boravio. Zadnja su dva eseja/putopisa (»Kroz tri luke«, »Klin se klinom zabija«) nastali u Barceloni i posljednji su Kamovljevi tekstovi napisani pred preranu smrt. Piše ne samo o književnosti i umjetnosti, nego i o gospodarstvu, politici i drugim temama.

Janko Polić Kamov (1886.-1910.), prozaik, pjesnik i dramatičar, jedinstvena je pojava hrvatske moderne književnosti, te preteča kako hrvatske tako i svjetske književne avangarde. Djela Janka Polića Kamova izazvala su brojne kontroverze u svoje vrijeme, a objavljivanje im je bilo zabranjivano, dok su mu drame proglašavane neizvedivima i odbijane.

E-knjiga je objavljena zahvaljujući potpori Uprave za kulturu Grada Rijeke.

Textauszug

Iz Venecije
(Fragmenti studije)

Rasplamsani, rumeni, ponešto ko dimom omrčani zapad što se čist odrazuje u krvavome moru... A nad njim se rastegla nebesa, blijeda ko gola stegna gladne prostitutke što se s više uživanja podaje udarcima sotenera, negoli furoru ugrijana naivnika. I sav onaj omaljani, ispljuskani i krvavi horizont, sva ona mirna, tiha vatra, dogorijeva bez grcanja ko dah. Čini se ko jedna drečeća ideja, ko ekstaza osjećaja što se najedamput zgrčila u melanholiju, pa tinja i umire nad žagorom crnih sjena ljudskih i ledom uličnih svjetiljki.

Ona — Venecija — je lijepa zarad zapada; ona je zapad! Jedan topli raskošni i nijemi zapad. I kad ste prošli mimo palača što snivaju ko spomenici po grobovima; kad ste obišli nju cijelu po zmijolikim, tijesnim i dubokim ulicama; kad ste najposlije postali gluhi u vici, izazivanju i deklamiranju uličnih prodavača — i nehotice zastajete pred antikvarijatima knjiga, posuđa, fotografija — omršavjeli od udara prolaznika... I onda... ovaj antikvarijat vam se pričini — Venecija — ona cijela: svi stilovi građevina i sama bajovna crkva sv. Marka i svi oni pijani, nahereni zvonici i teatralni kolos Palazzo Ducale...

O taj palazzo! Pričinja se ko dekoracija jedne nijeme scene, pred kojom samo publika žamori što je pala na tarac ko stjenice na bijelo platno... I nutrina — šuti... Šute svi oni plafoni i skalinate, šuti sve ono ukradeno bogatstvo... Šute i one slike Tintoretta i Veronesea i Palme što predstavljaju jednu veličinu — grandioznu i ledenu... Ali izjedeni zidovi i klimave kolone i popravci — govore; prosto i grubo ko radnički vođe i birtijski debateri... i Akademija lijepih umjetnosti,[1] sita svetaca i Krista, što sjeća modernu dušu na nešto što je preletilo — i ona šuti — cijela pjesma, ritam i rima boja... I sve one crkve šute, dok vam najedamput ne zagrmi u uho sarkastički opaska; ona je crkva sada magazin... I gdje je nekad bliještila Tizianova umjetnost, danas se krivi vreća brašna; gdje je nekada klecalo prenježno aristokratsko koljeno, miješa se pljuvačka sa znojem i »vobiscum« s oltara zamjenjuje »p... dio!«[2] A sarkazam situacije ublažuje originalna komika; trulu crkvu podbijaju gredama — socijaliste...

Nije li to antikvarijat jedne politike, umjetnosti i religije? Tu ih gledate zagrljene; riječ evanđeosku, artističke nerve i one što su slali ljudstvo na »Ponte dei sospiri«.[3]

A mi im se divimo; divi im se i onaj plebejac, kojeg su pretci valjali kamenje za piramidu signoriji, bogu i umjetnosti. Divi im se, jer ih gleda nijeme i jer se »guide« dobro plaćaju... Pa kad uz gondolu strelimice preleti jedna »lancia«, ko da si pročitao jedan stih iz Sloma kampanila[4] i razumio, zašto je sunce na zapadu najljepše i zašto iza njegovih cjelova ostaje grad ko nahranjena strast, umorna žena i izgubljena sreća...

 

*

 

Sva joj je ljepota u kosi, ženskost u očima i podrijetlo u nosu. O taj nos Venecijanke! Sad gledajući u zemlju ko klerik, sad u nebo vapijući ko grijeh. On je jedna nepristojna doskočica, jedna zabranjena šala i nedopuštena opaska: dira u žensku čast, narodni ponos i mušku kesu. Jer on baca sumnju u vjerodostojnost mletačkih krsnih listova, nepatvorenosti mletačkih fabrikanata i originalnost stvaralaca... I onda se sumnja proširi i pitaš: ma je l' ovo samo venecijanska umjetnost? — ma je l' ovo samo venecijansko bogatstvo? — ma je l' ovo samo venecijanski nos?

Tri stila — bizantinski, romanski, gotički — izdaju plemenite građevine, tri poriva — krađa, otimačina i razbojstvo — bogatstvo i tri ljubavi — alemanska, slavenska i romanska — nos.

Ali izdajica je on! On ulični, nepritajeni, nenašminkani; on što ne suzdrži rad pristojnosti kihanja i što ne proguta rad komotnosti sluzi; on što kihnu i razbi jednu harmoniju; on što prosuzi i omrča jedan ideal; on što se ne da izobličiti ko noga, kastrirati ko udo, pritajiti ko misao, falsificirati ko pergamena i progutati ko plač; on što se prvi zadubio u prošlost — ko pasja njuška u smrad i osjetio — miris.

Ali lice! Ono je odraz sadašnjosti; odraz ovoga neba nad kojim već nema boga. Blijedi li ko prepast, žuti l' ko žuč, rumeni l' ko sram — ono je sadašnjost, dok ima oči, duboke ko dno i nemirne ko površje. Jer one su odraz svjetla, krijesa i vatre, ko ono blatno i ledeno more što odrazuje čisto zlato i razliveni metal. Ono je sadašnjost, dok mu se kosa razlijeva ko talasje mračnih nota i klupko crnih zmija.

Oči, lice i kosa: refleks jednog nevidnog sunca. Jedna božica krasnih fasada, pogleda i oličja, krivih trupina, zvonika i ulica, tuberkuloznih plućiju, zidina i fondamenta... Jedna kržljava, mršava i šepava — ljepota.

 

*

 

Sunce, nabujalo, rašireno, rasipno, što toči žitko piće na goli tarac, na onu stoljetnu »Rivu dei Schiavoni«.[5] A more je pljuska ko da se draška o onu bijelu, kamenu i hladnu put — pljuska o uske, crne bokove gondola što se njišu tek vidljivo i idu — idu lake i brze, tihe ko balerine na skliskom parketu.

Gondola!

Nosi ih — one što su zastali na rubu jame koja je proždrla njihove drugove. Nosi ih — aristokraciju, besposlicu, ljubav i dosadu; nasljednike ukradenih dijamanata, vlasnike neplaćenih palača, obožavatelje kicoške ljepote. Nosi ih — velike, mirisne, dražesne, što dadoše slugama i napojnicu i svejedno im ostaše — dužnici. A onda... ona ispucana, grdna, zablaćena ruka što veslom dube od iskona more, a plećima vazduh i nigdje ne ostavlja jame... I ugljenari, omrčani, iscrnjeni, izgrbljeni — ko skvrnitelji jedne nevinosti, ko rušioci jednog božanstva i psovači jedne svetinje: negacija one ljepote.

Gondole! — i oni! Laki u kroku, dražesni u kretnji, ljubezni na jeziku. Oni — heroji dosade što rade od dosade, ljube od dosade, živu od dosade i umiru od dosade.

Zato i dolaze tu, u carstvo gondola, vodenih parkova i nebeštanskih panorama... Dolaze u grad ladanja, uspomena i priča... Dolaze tu, gdje buka vozova ne zaglušuje mandoline. Dolaze, jer tamo ih pita vaskoliki život: a šta ste došli u dugočasno, tuđe i neshvaćeno društvo? — a tude im se blago priklanja izijevana prošlost i ljubezni smiješak higijene: »to je zdravo za pluća« i ruka gondolijera što im žedno hvata dosadnu sapu, skrućujući je u — kruh.

 

*

 

Na trgu pred rijetkim slušateljima podigao binu: kazuje ili prodaje sreću, budućnost i — prošlost — i zove publiku. Gledate ga i ne pojmite da ispraznost riječi, ništavnost predmeta i besplatna obična publika zaslužuje sve one grimase lica, svu onu mimiku udova i brenčanje organa. Ne pojmite čovjeka što udara dlijetom po kukavnoj svojoj mesnatoj masi radi trice i za tricu. Radi onih glupoispisanih ceduljica, a za groš!

Pa ipak! Nije taj groš jedini movens njegove radnje. I što više gledate njegovu igru — progledavate. Njegov organ doziva u pamet organe kolportera, prodavača i — konferencionista! Organe jedne piljarice i jednog — profesora. Organe onih što viču Gazzetta i onih što pitaju: »bit ili ne bit«. A njegova kretnja čini se ko kret onoga što najavlja život na pozornici, a grimasa lica grimasu onoga koji je preletio sve svjetske daske.

To je teatralnost, jest, ali ne afektacija! Ona je prirođena ko bodež u ruci Sicilijanca. Otelo u osobi Rossija i Verdi na usnama Talijanca... I ovaj uličnjak, ovaj istrion šupljih laktova i luknjastih hlača, nosi na rumenom čelu parolu: L'art pour l'art. On grimasira radi grimasa, mimicira radi mimike — on je saltimbank radi umjetnosti i — ako hoćete — bohémien radi lijenosti i lijen radi — umijeća.

Imitiranjem stvarati, ne zaključivati, rađati, ne uzgajati. Šetati radi šetnje, ne higijene, ubijati radi ubojstva, ne ideje: rođeni delikvent i rođeni artista!

Gledate i progledavate i bude vam jasno, zašto je Novellijev repertoar pokadšto i »ispod kritike« i zašto je on velik umjetnik u tragici i komici i zašto je njegova umjetnost svejedno istinita, iskrena i prirodna.

 

*

 

Pred licem utjelovljene arapske priče, u sredini arhitekturske epopeje, sučelice rasplinjene sanje, oborenoga kampanila — ljudstvo i glazba... I onaj lakirani kadaver i onaj odrpani deran i ona igličasta dama i ona bradavičasta baba i... ukretinjena starost i postarala dječurlija... cijelo ono ljudstvo jedno uho, jedan takt.

Donizetti!

Vole glazbu radi pjevanja, operu radi zborova, a pjevanje radi svojega grla, fićukanja, serenada i lumpacija... Muzika života, ulica i društva. Ne onu osamljenost, duše i pustinje... A život guši psihu, ulica misao i društvo individualnost.

Dajte im plamen, ljubav i samu dreku — uglazbite živce Romea, tragiku Aide, ljubomor Otela, nesreću Lucije — ali ne bol Hamleta![6] Uglazbite handžar i krv, ali ne nijemo glavinjanje i krv što ističe bez rana... Uglazbite cjelove, ali ne strast Salome[7]... Uglazbite svoje nesretne ljubavi, ali ne one skitnice i mislilaca... Uglazbite i orgiju, ali orgiju zadovoljstva, veselih i nasmijanih, orgiju badnjaka, nove godine i karnevala, ali ne onu mračnih jeseni, zaturenih lokala i napitih ideja... Uglazbite ju, ali orgiju skladnih glasova, ne onu neskladnih i posrćućih...

Jer oni su...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 4.7.2017
• Reihe/Serie: eLektire
• Reihe/Serie: eLektire
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Literatur ► Romane / Erzählungen
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Literaturwissenschaft
• Schlagworte: avangarda • članci • eseji • feljtoni • hrvatska • kritike • moderna • PISMA • polemike • putopisi
• ISBN-10: 953-328-331-9 / 9533283319
• ISBN-13: 978-953-328-331-9 / 9789533283319