Pisanje ili nostalgija (eBook)

Mirko Kovac (Autor)

eBook Download: EPUB

2017
264 Seiten
Fraktura (Verlag)
978-953-266-230-6 (ISBN)

Infos

Pisanje ili nostalgija naslov je koji savršeno opisuje sadržaj ove knjige od desetak eseja i zapisa u kojima uz uvijek prisutnu autobiografsku i memoarsku notu Mirko Kovač iznosi svoja prijateljevanja, slučajne ili namjerne susrete, sukobe i polemike. Na ovim se stranicama, kao u životu, kao u kavani, susreću Kovačevi najbolji prijatelji, Danilo Kiš, Borislav Pekić, Miro Glavurtić, i mnogi drugi suvremenici - od Živojina Pavlovića preko Ranka Marinkovića, Meše Selimovića ili Ive Andrića pa sve do Milovana Đilasa i Vuka Draškovića. U Pisanju ili nostalgiji Kovač oživljava burne, teške, ali i zabavne trenutke posljednjih pedesetak godina u kojima se miješaju književnost i politika, povijest i anegdota. Pišući o književnicima, Mirko Kovač ispisao je ponajbolje stranice naše feljtonistike oslikavši vrijeme komunizma i tranzicije jasnije i preciznije negoli bilo koji povjesničar. Ova knjiga govori o piscima i vlasti, o pisanju i životu, o fenomenima i događajima koje Kovač vadi iz bunara sjećanja otimajući ih zaboravu.
Seid Serdarević

Textauszug

Prijateljsko dopisivanje

1.

Dugo sam odgađao čitati knjigu Korespondencija kao život Borislava Pekića, mojega bliskog prijatelja, na žalost pokojnog - umro je u Londonu, u svojoj šezdeset drugoj godini života, pa i sada, dok pišem ovaj tekst, dobar dio knjige od preko šest stotina stranica ostao je nepročitan, jer prepiska s nekim njegovim korespondentima nije me uopće zanimala. Čitao sam pisma članova naše tzv. grupe (David, Kiš, Kovač, Pekić), o kojoj se svojedobno mnogo više govorilo nego što je imala stvarnog značenja ili utjecaja, te još ponešto i na preskoke iz epistola drugih osoba s kojima se Pekić dopisivao.

U ovoj zbirci pisama jedan sam od sudionika, gotovo dramsko lice oko kojega se pletu zgode i dosjetke, a bogme i autor rukoveti pisama. Istina, Pekićeva supruga, priređivačica knjige, dostavila mi je pisma prije objavljivanja, s dopuštenjem da reagiram kako želim, a kada sam ih pročitao, bio sam posve smeten i nemoćan, sve bih to promijenio ili bacio, ili pak uskratio svoj imprimatur, ali takvo što ne bi bilo fer, pa sam ih ostavio onakvima kakva su, kao svoj obol vremenu i autentičnosti. Uza sve, prošlo je mnogo godina od njihova nastanka, pa su mi bila od koristi da se podsjetim zaboravljenih, čak i nepoznatih detalja iz vlastitog života. Nisam bio nimalo veseo što sam dijelove zaboravljenog života u toj korespondenciji ponovno pronašao, jer svatko od nas posve nesvjesno pravi stanovitu selekciju pamćenja. Nekih scena u tim privatnim, intimnim pismima sada sam se gotovo užasnuo, posebice onih nepristojnih mjesta - valjda godine čine svoje. Utjeha su čitatelji koji mi se već podulje javljaju i hvale tu korespondenciju.

Tih mladenačkih godina kada smo se prilikom svakog rastanka, putovanja ili boravka izvan Beograda, umjereno dopisivali, nisam imao nikakvu predodžbu o važnosti svojih pisama; kasnije sam ipak počeo o tomu pokatkad voditi računa, pa su i moja pisma Pekiću s godinama postajala kraća i rjeđa, što nikako ne znači da je naše prijateljstvo jenjavalo. Moj je drugar imao svijest o svojim pismima, pisao ih je uvijek u dva primjerka; kopiju bi odmah i uredno pohranio u fascikl. Pisao ih je određenoj osobi, a istodobno i za povijest književnosti. Bila je to njegova prednost i korisna cenzura. Ako je nekoga otrcavao, onda je to činio svjesno, računajući na vječnost. A kad je sumnjao da privatnu poštu kontroliraju obavještajne službe, onda bi i za njih ostavljao pokoju mrvicu na bogatoj trpezi, duhovitu i proturežimsku psovku, tek da marnim doušnicima pripomogne u radu na djelu “Pekićev dosje”, koji je rastao još od 1948. godine, kada je kao maturant osuđen na petnaest godina robije, a odležao pet, jer je bio član ilegalne organizacije Saveza demokratske omladine.

Mi, Pekićevi prijatelji, sudionici u prepisci, vjerojatno nismo znali pridavati sebi i svojim riječima takvo značenje i literarnu težinu kao što je on umio, pa smo forsirali lakoću, zezanje i posve neobaveznu korespondenciju, ne misleći na historiju i ostavštinu. Uostalom, pisanje jednog pisma, bez koncepta i pripreme, samo je trenutak, mala životna stanka, kao kad se predahne u kafiću i napiše razglednica prijatelju, a dogodi se da najednom nedostaju riječi, nedostaje duhovita zgoda, tako da se bjelina dopisnice učini nesavladivom. Osobno sam sva pisma pisao u dahu, izazvan nečim, ili iz potrebe da nešto priopćim prijatelju, voljenoj osobi, nekomu tko mi je u tom času bio potreban, koga sam htio razveseliti, pa i pokazati mu umijeće pisanja, sliku nekih svojih stanja, bila tegobna ili vedra, da bih odmah nakon potpisa prešao u posve novo raspoloženje. Možda je doista pravedno, kako je Pekić razmišljao, svaki naš trenutak učiniti važnim i smjestiti ga u neki pretinac života, unatoč tomu da se svatko od nas pokatkad želi odreći svojih zabluda, pogreški, suvišnih riječi, promašaja, ljubavnih nedaća, premda bismo bez svega toga zapali u “dosadu od koje se umire”. Ono što je Pekića činilo različitim od nas jest njegova “bolest od vječnosti”, koja bi ga odvela k vragu da nije imao tako izrazit smisao za humor i da nije svojom samoironijom razarao tu “bolest”.

Čitajući danas ta naša pisma, doživio sam ih, uza svu njihovu vedrinu, uza sve one radosti prijateljevanja, ipak kao neko grebanje po ranama. I kad sam se slatko smijao, iz toga smijeha izbijala je sjeta, malne rekoh plač. Filip David u jednom pisamcetu Pekiću (22. prosinca 1973.) veli: “Kovač povremeno svrati do mene, jadan je i bedan otkako je Kiš otišao u Bordeaux.” Ako me prijatelj tada vidio “jadnim i bednim”, kako li će se tek ta potištenost, ta trajna boljka razvijati u dolazećim godinama i to unatoč nekim zadovoljstvima pisanja i književnim uspjesima.

Sada mi se čini da je “povijest raspadanja” započela hajkom na Danila Kiša sredinom sedamdesetih godina te njegovim definitivnim odlaskom u Pariz. U toj hajci, u tim brutalnim prizorima izgona jednog pisca, Kiš je odmah prepoznao nakazu nacionalizma. Zapravo, on je to sve slutio i otprije, a dokaz je njegovo pismo Pekiću od 26. lipnja 1972. godine, nakon što smo zajedno proveli na Zlatiboru nekih desetak dana. “Na Zlatiboru smo Mirko i ja razradili famozno Delo. Oživljeni barbarogenije. Neobarbarogenije podgrejava srpski pasulj od pre četrdeset-pedeset godina i neodoljivo prdi, ne priznajući pritom uticaj evropskih petomana, čime smrad koji širi nije ništa manji. Neonacionalistički, ili čak nacistički koncept kulture - to takođe. Ja nemam nameru da im dozvolim da se potkusuruju sa mnom.”

To je razdoblje koje mi nekako izmiče ili je poprilično maglovito; možda sam tek sada, iz jednog Pekićeva pisma (London, lipanj 1972.) razumio Kišev tadašnji bijes i njegove točne prosudbe o pojavama “oživljenog barbarogenija”. Bit će da je u časopisu Delo zasjedao neki okrugli stol za kojim se raspravljalo kako je kucnuo čas da se ta naša generacija, po svemu sudeći anacionalnih autora, nekako privede u okvir srpske tradicije, da se ti rasno i nacionalno mutni tipovi opamete i počnu davati srpska imena junacima svojih proza. Tu se govorilo da je roman Danila Kiša Bašta, pepeo “mogao nastati u Stockholmu”. Filip David je u “jevrejskoj tradiciji”. Pekiću su bliže neke “grčko-cincarske teme”. Meni se predbacivalo da svjesno rabim “kroatizme” i “razaram srpski jezik” te da sam u svojim intervjuima više puta isticao kako sam književni zanat učio od “mediteransko-hrvatskih pisaca”. Čak su me i prijatelji podbadali, pa tako u jednom pismu Dragoslavu Mihailoviću (11. veljače 1972.) moj će ti Pekić reći ironično “...pučko-školskim svjedodžbama, kako bi rekao Mirko Kovač”. Dakako, u tome njegovu zafrkavanju oko moje hrvaštine, želim vjerovati, nije bilo zlobe.

Nisam uopće znao da sam tada napisao Pekiću kako sam napustio Društvo književnika i samoga sebe izuzeo iz srpske književnosti; to mi je sada posve nov podatak. U pismu od 6. srpnja 1972., ispovijedajući se prijatelju, pišem mu: “Takođe ću izraziti svoj prezir prema tradiciji, posebno prema srpskoj tradiciji, za koju nisam siguran da postoji. Ako se ja na nešto oslanjam, kako to oni kažu za sebe, tj. da se oslanjaju na jadnog Boru Stankovića, onda se oslanjam na nešto posve nesigurno, neidentificirano, onda se stvarno oslanjam na neku ‘infernalnu logiku’, na ono svoje žalosno ćutilo o ‘ujedinjenju tragedije’, i još se oslanjam na onaj kamen Dostojevskog (‘u kamenu nema bola, ali u strahu od kamena ima bola’).”

Iz ove Pekićeve prepiske sve više shvaćam da se tada zbivalo nešto ozbiljno, da su to bili estetski sukobi u kojima je Kiš prednjačio, svakako uz našu podršku. To je bila prva polovina sedamdesetih godina, zapravo uvodni dio u hajku na Kiša koja će ga snaći nakon njegove genijalne knjige Grobnica za Borisa Davidoviča, oklevetane u čaršiji kao plagijat. Dvije godine prije hajke Dragoslav će Mihailović napisati Pekiću jedno opširno pismo iz Pariza (30. svibnja 1974.), u kojemu će između ostaloga reći: “Pričati sa Kišem poslednje dve-tri godine za mene je isto tako zadovoljstvo kao što je čučati u govnima do guše i ja sam se posle toga razgovora upravo tako i osećao.” Očito je, barem sudeći po ovim pismima, Borislav Pekić sve više bio u ulozi pomiritelja, iako je držao stranu grupe kojoj je pripadao i koju je utemeljio. Njegova “plava krv” otvarala mu je vrata svih skupina, od građanskih do nacionalističkih. I doista je s pomirbama uspio; kasnije će neki nesporazumi biti izglađeni.

Potaknut ovim pismima, osvježene memorije, možda ću dočarati još ponešto iz naših života. Pekićeva je korespondencija mali vodič u prošlost. Još ću listati knjigu, citirati pisma i točne datume, jer tako se ćudljivoj memoriji osigurava tlo pod nogama. Za istraživača je ondje mnogo više materijala; za sudionika pak dovoljno za bolan povratak.

 

2.

Rekoh maločas da ću još listati korespondenciju Borislava Pekića, da ću još kopkati po uspomenama, a ta “pisma iz zaborava” pripomažu mi kao kakav slučajno nađeni podsjetnik da i sam rekonstruiram neki svoj osobni kalendar. Sjećanje mi je bistro, događaje pamtim, memorija mi je zbilja jača strana, pa ipak sam, suočen s Pekićevom korespondencijom, u više navrata bio zatečen, kao ulovljen u stupicu, jer su se neki prizori iz pisama kosili s mojim sjećanjem, a o datumima se bez evidencije i ne može govoriti. Fulao sam čak i godine. Bio sam, primjerice, posve uvjeren da sam s Danilom Kišem boravio na Bledu negdje od veljače do konca ožujka 1971., ali sada u Pekićevu pismu iz Londona (21. siječnja 1972.) nalazim sljedeću...

Produkt-Details

• Erscheint lt. Verlag: 1.10.2017
• Sprache: Croatian
• Themenwelt: Literatur ► Essays / Feuilleton
• Themenwelt: Literatur ► Romane / Erzählungen
• Themenwelt: Geisteswissenschaften ► Sprach- / Literaturwissenschaft ► Literaturwissenschaft
• Themenwelt: Sozialwissenschaften
• ISBN-10: 953-266-230-8 / 9532662308
• ISBN-13: 978-953-266-230-6 / 9789532662306